Iako naša zemlja ima ozbiljnih materijalnih problema povezanih uglavnom s kronično slabim gospodarskim trendovima, iseljavanjem stanovništva i niskim životnim standardom, početak predizborne kampanje obilježilo je isticanje u prvi plan svjetonazorskih pitanja. Tako su predstavnici HDZ-a Gordan Jandroković i Domovinskog pokreta Miroslav Škoro iznijeli svoje stavove o pitanjima pravne zaštite života nerođene djece. Stavovi su im oko tog pitanja istovjetni.
Po pitanju zaštite života nerođene djece, oba predstavnika su istaknuli da život počinje začećem i da ga kao takvog treba štititi ali i da su protiv zabrane pobačaja. Miroslav Škoro je tome čak pridodao da bi zabrana pobačaja bila svojstvena „primitivnim zajednicama“ iz čega je jasno da niti u kojem slučaju ne bi podržao političku ili zakonodavnu inicijativu koja bi išla u pravcu zabrane pobačaja i samim time penalizacije sudionika u ubojstvu nerođenog djeteta. Ironija te izjave je u tome da su upravo primitivne zajednice imale institucionalizirani običaj ubijanja nerođene i rođene djece, a uspostavim prvih civiliziranih društava ono je postalo zabranjeno i kažnjivo. Važno pitanje ostaje neodgovoreno: Ako je začeto dijete ljudska osoba, nije li logično penalizirati pobačaj, kao i ubojstvo rođenog djeteta? Svi oni koji se nazivaju prolajferima kad-tad će morati dati odgovor na to, ako žele (p)ostati vjerodostojni.
Gospodin Škoro je također rekao da bi se žene koje su zatrudnjele uslijed silovanja trebale oko daljnjeg postupanja dogovoriti s obitelji što je očito logički i pravno nekompatibilno s prethodnim stavom da se pobačaj ne smije zabraniti jer ukoliko bi pobačaj bio dostupan suvišno bi bilo zahtijevati od žena koje su zatrudnjele uslijed silovanja da se prije pobačaja dogovaraju s vlastitom obitelji. Taj dio izjave je izazvao negativne reakcije javnosti što je razumljivo i zbog činjenice da bez ikakve osnove ide u pravcu dodatnog i specifičnog pravnog terećenja silovanih žena, dakle one kategorije žena koje se u situaciji oko pobačaja nalaze u osobito teškom položaju. No bitno je naglasiti da, prema Guttmacher Institutu, samo 1% žena se odlučuje za pobačaj jer je zatrudnilo silovanjem, a manje od 0,5% to čini zbog incesta. Isticanje tih iznimnih slučajeva, nije izraz iskrene brige za žene, nego oruđe za ideološku borbu u rukama proabortivnih skupina.
Na eskapadu u ovdje analiziranoj političkoj raspravi, koja ujedno pokazuje i odsustvo konzistentnog političkog programa po važnom svjetonazorskom pitanju, reagirali su i neki političari i javne osobe, poput bivše Predsjednice RH Grabar-Kitarović, koja je svoj protest protiv mogućih ograničenja nepostojećeg „prava na pobačaj“ izrazila vulgarnim pokazivanjem srednjeg prsta. Na taj je način, osim indirektnog vrijeđanja mnogih svojih podupiratelja, javno priznala da, kao i većina HDZ-a, pripada skupini tzv. ali – demokršćana koji zastupaju klasični proabortivni stav “ja sam za život ALI žena može odlučiti hoće li ubiti svoje dijete ili ne!”
Zaključno se može reći da su u predmetnom pitanju – zaštite prava začete i nerođene djece, navedeni politički akteri pokazali očitu diskrepanciju u odnosu na proklamirana svjetonazorska stajališta njihovih stranaka odnosno političku nedosljednost i hipokriziju, koja baca sumnju i na njihovu vjerodostojnost u svim drugim političkim pitanjima ili javnim politikama.
