Zaklada za pravnu kulturu Ordo Iuris smatra posljednju Odluku i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske kojima je isti odlučivao o zahtjevu i prijedlozima za ocjenu ustavnosti Zakona o udomiteljstvu najblaže rečeno skandaloznima. Ustavni sud RH je ovim Odlukama stvorio pravno čudovište kakvo još nije zabilježeno u hrvatskoj pa ni u europskoj ustavnopravnoj praksi.

Odlukom i Rješenjem u predmetu BROJ: U-I-144/2019 i dr. (dalje: Odluka) Ustavni sud RH donio je istovremeno nezakonitu i protuustavnu odluku, prekoračio svoje ustavnopravne ovlasti, narušio trodiobu državne vlasti ignorirajući volju zakonodavca, bez javne rasprave nametnuo svjetonazorska stajališta protivna velikoj većini hrvatskog naroda i sve to pokušao opravdati europskom sudskom praksom koja je potpuno neprimjenjiva u konkretnom slučaju. Da sve skupa bude još skandaloznije, Ustavni sud RH prilikom odlučivanja o ocjeni ustavnosti Zakona o udomiteljstvu velikim dijelom oslonio se i pozvao na Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola, isti onaj o čijoj ocjeni ustavnosti nije odlučio unatoč tome što prijedlog za ocjenu ustavnosti tog zakona postoji još od 2014. godine te isto tako i na Zakon o suzbijanju diskriminacije pri čemu potpuno izokreće smisao njegovih odredaba.

Sud je u dispozitivu Odluke odnosno Rješenja odbio podnesene zahtjeve što neupitno znači da sud smatra da su osporavane zakonske odredbe u skladu s Ustavom. Međutim, u obrazloženju predmetne odluke i rješenja iznose se stajališta o tome da su osporavane zakonske odredbe diskriminatorne jer su u njima izostavljeni kao potencijalni udomitelji osobe koje žive u registriranim istospolnim zajednicama, a bez da su pri predlaganju i donošenju zakona izneseni objektivni argumenti koji bi njihovo izostavljanje opravdali. Sud u obrazloženju dalje navodi da je iz paketa antidiskriminacijskih zakona koji su na snazi u Republici Hrvatskoj (Zakon o suzbijanju diskriminacije, Zakon o ravnopravnosti spolova, Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola) pripadnicima dotične skupine priznat pravni položaj „zajednice obiteljskog života“ pa da je stoga njihovo isključivanje iz reda udomitelja diskriminatorno. Usprkos takvom mišljenju, sud je kao što je naprijed i navedeno, odbio podnesene zahtjeve za ocjenom ustavnosti i to s obrazloženjem da bi to dovelo do pravne praznine u postojećem zakonskom modelu i time do štete za korisnike udomiteljstva, odnosno sud vjerojatno želi reći da bi do donošenja zakonskog supstituta bio onemogućen postupak odobravanja novih udomljavanja i da bi to štetilo korisnicima udomiteljstva. Navedeni pristup suda u kojem propušta donijeti odluku u skladu s uvjerenjem iznesenim u obrazloženju, odnosno propušta ocijeniti neustavnim i ukinuti navodno sporne zakonske odredbe, vrlo je neobičan i zapravo proizvoljan postupak lišen temelja u relevantnim pravnim izvorima. Osim toga, Sud se pri tome poziva na razloge koji su očito izvan njegove nadležnosti (nastupanje pravnog vakuuma do donošenja novog zakona i slično tome). Također je neobično i nespojivo s nadležnostima Ustavnog suda što isti u obrazloženju daje svojevrsne upute sudovima i upravnim tijelima o navodno obvezujućem načinu tumačenja pravnih propisa prilikom njihove primjene odnosno kod odlučivanja o udomljavanju u konkretnim predmetima. Tako se u obrazloženju navodi doslovno da su sudovi i druga tijela dužni osporene zakonske odredbe tumačiti i primjenjivati na način koji će sudjelovanje u javnoj usluzi udomljavanja omogućiti svim osobama „neovisno o tome žive li potencijalni udomitelji u životnom ili neformalnom partnerstvu“.

U vezi naprijed iznesenoga Ordo Iuris smatra apsolutno nespornim da ovom odlukom odnosno rješenjem Ustavnog suda ostaju i dalje vrijediti sve propisane odredbe Zakona o udomiteljstvu, a da mišljenja koja je Ustavni sud iznio u obrazloženju dispozitiva nemaju apsolutno nikakav pravno obvezujući značaj. Usprkos tome smatramo da je mišljenje izneseno u obrazloženju pravorijeka potrebno ozbiljno uzeti u obzir, a kao pokazatelje dominantnih stajališta po navedenim pitanjima i to ne samo unutar Ustavnog suda nego i unutar ključnih političkih stranaka u Republici Hrvatskoj, koje odabiru ustavne suce prema vlastitim preferencijama, uključujući i one političke stranka koje se prema biračima deklariraju kao demokršćanske i konzervativne, a ovim primjerom to drastično opovrgavaju. U vezi navedene tematike, Ordo Iuris smatra da se pitanje ravnopravnosti i nediskriminacije svih građana ne može shvaćati doslovno i apsolutno, da su izuzeci od potpune jednakosti neizbježni i legitimni, a kako bi se time u praksi zaštitilo mnoge druge osobne i opće vrijednosti. U tom smislu, Ordo Iuris u pitanju udomljavanja stoji prioritetno na pozicijama zaštite najboljeg interesa djece i ostvarivanja njihovog prava na udomljavanje i posvojenje, unutar onih zajednica koje u najvećoj mogućoj mjeri mogu zamijeniti obitelj, odnosno bračnu zajednicu muža i žene, a čije utemeljenje i legitimitet proizlazi iz nepobitnih i samorazumljivih racionalnih, iskustvenih i kulturno-tradicijskih osnova.

Prava istospolnih zajednica na institucionalnu javno-pravnu reguliranost njihovih posve specifičnih odnosa može se u krajnjem slučaju prihvatiti kao nužnost u demokratskom i pluralnom društvu, no ta su prava kod instituta udomljavanja kao i kod posvojenja, akcesorna i time irelevantna sa stajališta pravne jednakosti ili ravnopravnosti svih građana. Istospolne zajednice nisu diskriminirane po osnovi nemogućnosti stjecanja udomiteljskog statusa kao što nisu diskriminirane ni druge kategorije koje također ne zadovoljavaju uvjete za stjecanje tog statusa (npr. osobe starije od 60 godina i osobe bez srednjoškolske naobrazbe), jer to nije u najboljem interesu djece.

Pod nijednu cijenu ne smije se dozvoliti da djeca, a naročito ona koja su već uskraćena izostankom življenja unutar prirodne ili biološke obiteljske zajednice, postanu objekt bilo čijih interesnih pretenzija. Nasuprot tome djeca moraju biti subjekt prava na udomljavanje i općenito kategorija pod posebnom zaštitom Republike Hrvatske kao i svake civilizirane države.