Predložene izmjene i dopune Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti predstavljaju nastavak dosadašnje vladine politike suzbijanja bolesti COVID-19, a koja se između ostaloga ogleda i u krajnje neodmjerenom ili nerazmjernom zahvaćanju u ljudska prava i slobode. Navedenim zakonskim izmjenama, istoj se politici pokušava dati uvjerljiviji zakonodavni legitimitet, no u suštini se radi o instrumentalizaciji zakonodavne funkcije odnosno o legalizaciji izvršnih ovlasti koje su u jasnoj opreci s odredbama Ustava i međunarodnih konvencija o ljudskim pravima i slobodama.
Konkretno, predloženim zakonskim izmjenama uvodi se ovlaštenje za primjenu sigurnosne mjere obveznog predočenja dokaza o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti, kao uvjeta za ulazak u određene prostore. Također se uvode i odredbe o penalizaciji osoba odgovornih za propuste u primjeni dotične mjere. Prema zakonskom prijedlogu, nadležni ministar bi imao mogućnost uvođenja navedene mjere na temelju vlastite diskrecijske ocjene ili slobodne i neograničene volje, bez propisanih zakonskih kriterija i mjerila. Takav koncept je protivan ustavnim i konvencijskim odredbama o zaštiti ljudskih prava i sloboda kao i pravnoj logici i standardima koji su po pitanju zaštite ljudskih prava i sloboda usvojeni u dosadašnjoj sudskoj praksi i u pravnoj znanosti. Isti je neprihvatljiv i sa stajališta načela vladavine prava te trodiobe vlasti.
Naime, ograničenja ljudskih prava i sloboda moraju biti određena zakonom ne samo u formalnom nego i stvarnom smislu. Nije prihvatljivo da se navedena sigurnosna mjera uvodi bez normativnih ograničenja, odnosno bez primjerenih kriterija i mjerila za njenu primjenu ili prema slobodnoj i neograničenoj volji izvršne vlasti. Na takav način će se dosadašnja praksa nerazmjerne i diskriminatorne primjene iste mjere samo dodatno osnažiti normom zakonskog ranga. Nerazmjernost i diskriminatornost ove mjere jasno proizlazi iz činjenice da je istom ulazak u određene prostore dopušten cijepljenim osobama, a necijepljenima se uvjetuje predočenjem dokaza o testiranju, usprkos tome što je evidentno da cijepljene osobe također mogu jednako prenositi zarazu[1]. Ostaje naravno otvorenim i pitanje nužnosti primjene invazivnih postupaka testiranja i opravdanosti njihove zamjene blažim i jeftinijim postupcima kao i pitanje dosljednosti i jednakosti u primjeni mjera zaštite prema različitim kategorijama građana i prostora. Nasuprot ovakvome zakonskom prijedlogu, trebalo bi donijeti legitiman zakon kojim bi se propisali primjereni i ujednačeni kriteriji i mjerila za uvođenje opravdanih sigurnosnih mjera za zaštitu stanovništva od širenja zaraznih bolesti, pri čemu bi se vodilo računa o nužnosti mjera te o njihovoj razmjernosti prema naravi pogibelji, prema ljudskim pravima i slobodama te prema drugim ustavnim vrednotama na koje bi takve mjere utjecale.
Kroz povijest je bilo puno primjera masovnog kršenja ljudskih prava i sloboda koje se provodilo na zakonskoj ili sličnoj normativnoj podlozi, no takvi propisi usprkos svojoj formalnoj kvalifikaciji nikada nisu mogli steći pravni, politički niti moralni legitimitet već su se smatrali jedino oblicima instrumentalizacije prava radi stvaranja pred javnošću privida zakonitosti očito nelegitimnih postupaka i modela upravljanja od strane javne vlasti. Stoga takav prijedlog neće biti dobro prihvaćen u značajnom dijelu građanstva, nego će naprotiv kao i do sada predstavljati izvorište velikog nezadovoljstva i nepovjerenja prema javnim vlastima.
U Zagrebu 30. studenog 2021. godine
[1] Singanayagam i dr., Community transmission and viral load kinetics of the SARS-CoV-2 delta (B.1.617.2) variant in vaccinated and unvaccinated individuals in the UK, 2021., https://www.thelancet.com/journals/laninf/article/PIIS1473-3099(21)00648-4/fulltext
