Imamo dobre suce, ali više je nego jasno da većina njih dolazi iz bivšeg komunističkog sustava ili je s njim povezana.
Goran Andrijanić razgovara s Filipom Đekićem, tajnikom Ordo Iuris Hrvatska.
Kao pravnik i tajnik hrvatskog Ordo Iuris-a nedavno ste boravili u Varšavi. Koji je bio razlog Vašeg posjeta?
Filip Đekić: Prije svega željeli smo saznati više o iskustvima kolega iz poljskog Ordo Iurisa i učinkovitosti rada ove pravne institucije. Također smo željeli bolje razumjeti mehanizam djelovanja pravnih think tank-ova koji utječu na pravne stručnjake i političare, što je vrlo važno kako u stvaranju prava tako i pravnog sustava. Nešto slično želimo napraviti u Hrvatskoj. Na ruku nam ide činjenica da su i Poljska i Hrvatska katoličke i europske zemlje, što je vrlo važno. Polazimo od uobičajene pretpostavke da zapadno pravo i pravna filozofija imaju svoje korijene u kršćanskoj civilizaciji. Želimo im se vratiti i osvijestiti važnost kršćansko-europskog identiteta u stvaranju prava i oblikovanju javnog mnijenja. Vjerujemo da će ovaj povratak izvorištu dovesti do stvarnog razvoja u svakom pogledu – gospodarskom, demografskom i kulturnom.
Koliko dugo Ordo Iuris postoji u Hrvatskoj?
S radom smo krenuli 2019. godine i prvi mjeseci našeg djelovanja bili su dosta intenzivni. Ali onda je došla pandemija koronavirusa koja nas je dosta usporila. Osim toga, svi smo odvjetnici, imamo svoje urede i puno posla. Te su nas okolnosti usporile. Sada smo ipak napravili neke promjene u upravljačkoj strukturi i može se reći da je ovo naš novi početak.
Kakvi su Vaši dojmovi o radu Ordo Iuris Poljska?
Vidjeli smo da je to dobro organizirana organizacija koja, osim u Poljskoj, aktivno radi u tijelima UN-a, EU-a i Europskog suda za ljudska prava. Dok smo bili u Poljskoj, promatrali smo posljedice promjene vlasti. Kao pravnik mogu reći da vlada Donalda Tuska radi pravi udar na pravni sustav i svojevrsnu revoluciju, što je potpuno nedopustivo.
Nakon upoznavanja s radom poljskog Ordo Iuris-a, koji se element njihovog know-how-a može primijeniti u Hrvatskoj?
Smatram da je vrlo važno znati prepoznati važne teme u koje se mi pravnici možemo uključiti, a ujedno oko sebe okupiti stručnjake koji se bave određenom temom, od povjesničara do liječnika i psihologa.
U Hrvatskoj su ostala neriješena pitanja komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata, kao i onih vezanih uz naš obrambeni rat 90-ih godina prošlog stoljeća. Netko će možda reći da su to stvari prošlosti i da se treba okrenuti budućnosti. No, dok se određeni povijesni problemi ne riješe, ne možemo ići naprijed kao društvo. U Hrvatskoj se mnogo govori o zločinima nacizma i kolaboracionističke vlasti tijekom Drugog svjetskog rata. To je dobro. No, o komunističkim zločinima se uopće ili vrlo malo govori i to je veliki propust. Naša država već ima određeni zakonski okvir unutar kojeg se mogu pokrenuti istrage ovih zločina i potrage za masovnim grobnicama. Mora se utvrditi istina da bi se konačno saznalo koliko je ljudi stradalo.
U isto vrijeme u Hrvatskoj se vodi kampanja protiv našeg Domovinskog rata. Nekoliko domaćih i stranih nevladinih organizacija promovira tvrdnju da je to bio građanski rat. Ovakav pristup znači da je uspostavljen znak jednakosti između snaga velikosrpske agresije i hrvatske vojske. To je velika neistina, jer je Domovinski rat u pravnom smislu i u svakom drugom pogledu bio obrambeni rat.
Vjerujemo da ima mjesta za zakone koji će učinkovitije očuvati dignitet našeg rata za neovisnost. Namjeravamo se još više angažirati po ovom pitanju. Često se događa da lijevo-liberalni novinari vrijeđaju simbole naše borbe i ljude koji su se borili za Hrvatsku. Onda pokušavamo odgovoriti pravnim sredstvima, ali problem je što su takvi ljudi zaštićeni kao bijeli medvjedi – od strane pravosuđa i medija.
Koja su još pitanja važna za hrvatsku javnost u koja se kao organizacija namjeravate uključiti?
U tijeku je intenzivna kampanja LGBT+, feminističkih i „zelenih“ udruga koje žele intervenirati u hrvatski pravni sustav. Nedavno su u kazneni zakon uveli termin „femicid”, a sada razmišljaju i o kaznenom djelu „ekocida”. Smatramo to potpuno apsurdnim. Hrvatski zakoni već su imali odredbe koje su ubojstvo slabije ili nemoćne osobe tretirale kao otegotnu okolnost. Postoji i kazna za onečišćenje okoliša. Ovi novi propisi su dakle stvoreni isključivo iz ideoloških razloga. U svakom slučaju, imamo ozbiljan problem s pravosuđem.
Zašto?
Imamo dobre suce, ali više je nego jasno da većina njih dolazi iz bivšeg komunističkog sustava ili je s njim povezana. U smislu da su se u tome oblikovali, jer tada su krenuli u karijeru i jednostavno nisu odstupili od tog mentaliteta.
Dat ću vam primjer. Za vrijeme pandemije na hrvatskoj javnoj televiziji u dječjem programu emitiran je njemački dokumentarac o lezbijskom paru koji odgaja djevojčicu. Bio je to dječji film u kojem postoji scena ljubljenja dviju žena pred djetetom. Konzervativna udruga Vigilare pokrenula je peticiju „Stop homopropagandi na javnoj televiziji”. U tekstu dokumenta koristili su termin koji se odnosi na homoseksualnu zajednicu – opisali su je kao „neprirodnu”. Protiv njih je LGBT+ udruga podnijela tužbu zbog diskriminacije, a Vigilare-u smo u ovom slučaju pružili pravnu pomoć. Napisali smo vrlo detaljan odgovor na tužbu te se pozvali i na praksu Europskog suda za ljudska prava koja podržava Vigilare. No, prvostupanjski sud presudio je u korist udruge LGBT+. Ispostavilo se da je sutkinja bila politički angažirana u socijaldemokratskoj vlasti te da je javno podržavala gay parade. Dakle, bila je potpuno pristrana.
Imamo problem s korumpiranim pravosudnim sustavom – ne nužno u financijskom, već u ideološkom smislu. Baš kao i u medijima, vlada lijevo-liberalno razmišljanje, netolerantno prema drugima.
Sličnu situaciju imamo u Poljskoj. Kako se tome suprotstaviti?
Potrebno je utjecati na javno mnijenje i formirati novi pravni kadar koji će uvesti novi način razmišljanja. Ovi procesi zahtijevaju vrijeme. Borba je to u kojoj na početku može biti više poraza nego pobjeda, ali mora se nastaviti. Moramo odgajati mlade stručnjake koji će onda ulaziti u strukture i polako ih mijenjati. Čini mi se da je Ordo Iuris Poljska pokrenuo taj proces, a sada to želimo napraviti i u Hrvatskoj.
U Hrvatskoj je još uvijek legalan pobačaj na zahtjev, dok pro-life pokret jača. Ima li nade da se taj zakon promijeni?
„Zakon o pobačaju” jedan je od najstarijih zakona u Hrvatskoj. U Jugoslaviji je usvojen 1978. godine. Nažalost, nije se promijenio ni tijekom našeg Domovinskog rata, unatoč nacionalnom i vjerskom žaru koji je tada vladao u Hrvatskoj.
Na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće nekoliko je udruga podnijelo zahtjev Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti ovog akta. Nakon godina čekanja, Ustavni sud je utvrdio da zakon nije protuustavan, već da sadrži neke zastarjele koncepte iz vremena komunističkog režima koje bi trebalo promijeniti. Međutim, od tada se ništa nije poduzelo po tom pitanju. Trenutno radimo na nacrtu prijedloga zakona. Predložit ćemo to nekim konzervativnim političarima koji će ući u novi parlament.
Još uvijek razmatramo konkretne prijedloge. Naravno, najbolje bi bilo zaštititi život od samog početka, ali čini mi se da je to trenutno politički i društveno nemoguće. Druga opcija, po meni realnija, jest da se pokuša uvesti zabrana pobačaja od trenutka kada djetetovo srce zakuca, dakle već u trećem tjednu trudnoće. Nedavno su to učinili u američkoj državi Alabami. Može se dogoditi da idemo u tom smjeru.
Tijekom posljednja četiri mjeseca sloboda govora i pluralizam u Poljskoj bili su istinski ugroženi. Ipak, vjerujem da je ta sloboda još uvijek veća nego u drugim srednjoeuropskim zemljama. Mogu reći, primjerice, da je u Hrvatskoj konzervativnim snagama puno teže doći do izražaja. Slažete li se s ovom tezom?
Slažem se. Kao što rekoh, postoji mnogo sličnosti, ali i razlika između Poljske i Hrvatske. Glavna je sloboda medija. Hrvatska nema niti jedan jaki konzervativni medij. U Poljskoj je sloboda medija veća. Pritom sam primijetio da je sličnost živa vjera ljudi. U tom su smislu Hrvatska i Poljska iznimke u Europi. Mnogo je stvari u kojima vas možemo slijediti. U Hrvatskoj trebamo probuditi snagu koja se krije u svakom čovjeku. Vjerujem da ona postoji, što smo dokazali mnogo puta u našoj povijesti.
