15. 1. – Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i Dan mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja
Zaklada za pravnu kulturu Ordo Iuris, kao organizacija kojoj je jedna od djelatnosti proučavanje povijesnih i pravnih načela koja su temelj hrvatske, europske i kršćanske kulture i identiteta te njihovo promoviranje u javnom životu i pravnom sustavu, priprema pismo u kojem ćemo zatražiti sva javna tijela i pojedince, domaće i strane, da istinito i precizno pišu i govore o Domovinskom ratu.
Dana 15. siječnja 1992. Republiku Hrvatsku je priznalo svih 12 članica tadašnje Europske zajednice (EZ), te uz njih još Austrija, Kanada, Bugarska, Mađarska, Poljska, Malta, Norveška i Švicarska, a koji dan se obilježava u Hrvatskoj kao Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske.
Island je bio prva međunarodno priznata država koja je priznala Republiku Hrvatsku i to dana 19. prosinca 1991., kada i SR Njemačka, ali je odluka SR Njemačke stupila na snagu 15. siječnja, kada su Hrvatsku priznale ostale članica EZ-a, kao što je gore navedeno.
Vatikanska diplomacija bila je prva u svijetu koja je 3. listopada 1991. godine priopćila da radi na međunarodnom priznanju RH, a Vatikan nas je službeno i priznao 13. siječnja 1991.
Dan mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja jest spomendan kada se prisjećamo 15. siječnja 1998. godine i završetka procesa mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, tj. povratka okupiranih područja istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske, sve pod nadzorom Vijeća sigurnosti UN-a.
No prije svega, ovi spomendani ne bi bili mogući bez žrtve i konačne pobjede hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) u kojem je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države, kako stoji u Izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske (NN 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14).
Zato je vrlo neobično kada u raznim javnim i manje javnim, domaćim i stranim, nastupima i napisima slušamo ili čitamo da se na prostoru bivše Jugoslavije vodio građanski rat.
Tako je Ordo Iuris, prateći slučaj srpskog ratnog zločinca Jugoslava Vidića koji čeka izricanje zatvorske kazne u SAD-u zbog prešućivanja američkoj imigracijskoj službi o zločinima počinjenim u Petrinji 1991., na službenoj internet stranici Odjela za javnost U.S. Department of Justice-a našao sljedeće:
… though he knew he had been charged in Croatia with a war crime against the civilian population…Vidic also falsely stated that his only past military service was in the Yugoslav Army from 1988 to 1989 and omitting his service in the Serb Army of Krajina and its predecessors during the civil war in the former Yugoslavia from 1991 to 1995.
Prema samoj svojoj prirodi, građanski ratovi se vode zbog promjene ili preuzimanja vlasti unutar države, što u Hrvatskoj 90-ih nije bio slučaj, jer se radilo o velikosrpskoj agresiji potpomognutoj od strane Jugoslavenske narodne armije, a sve radi pripajanja dijela teritorija RH Srbiji.
Uzimajući u obzir navedeno i činjenicu da ovo nije izolirani slučaj, možemo postaviti opravdano pitanje – kako, koliko i radi li uopće hrvatska diplomacija i Ministarstvo vanjskih i europskih poslova svoj posao?
