Smatramo da su Centar za socijalnu skrb i nadležno ministarstvo u postupku rješavanja zahtjeva gospode Kožić i Šegota za odobrenjem udomljavanja djece postupali u skladu s međunarodnim načelom pravnog interesa odnosno dobrobiti djeteta. Naime, znanstvena istraživanja ne idu u prilog istospolnim zajednicama, jer ukazuju da njihovo okruženje šteti razvoju odnosno dobrobiti djeteta i stoga nije u njegovom najboljem interesu. Navedena tijela poštivala su domaće zakone, prije svega Obiteljski zakon i Zakon o socijalnoj skrbi, i na temelju istih odbila zahtjev jer nisu postojale materijalne pretpostavke za odobrenjem udomljavanja. Temeljna svrha udomiteljstva jest osigurati skrb i potporu korisniku u pozitivnom obiteljskom okruženju. U Zakonu o socijalnoj skrbi jasno stoji da obitelj čine bračni i izvanbračni drugovi, djeca i drugi srodnici koji zajedno žive, ostvaruju prihod i zajedno ga troše. U Obiteljskom zakonu, koji je organski zakon, jasne su definicije bračnih i izvanbračnih drugova i dio istih isključivo sačinjavaju muškarac i žena. Isto tako, u Ustavu RH, najvišem državnom aktu, brak je opisan kao zajednica muškarca i žene. U Ustavu također stoji da je obitelj pod osobitom zaštitom države. S druge strane, Zakon o životnom partnerstvu istospolnim parovima ne daje status obitelji, već naprotiv, spomenutim Zakonom životno partnerstvo definira se, ne kao obitelj, nego kao zajednica obiteljskog života dviju osoba istog spola koja može i ne mora biti sklopljena pred nadležnim tijelom. To je vrlo velika razlika u pravnom smislu i navodi o tome da je Zakon o udomiteljstvu suprotan odredbama Zakona o životnom partnerstvu potpuno su neutemeljeni te je njihova jedina svrha dezinformirati širu javnost. Jednako tako, za dezinformiranje služe i navodi istih aktera o tome kako Zakon o udomiteljstvu diskriminira istospolne parove, kao i da je Europski sud za ljudska prava donio više presuda u korist istospolnih parova dajući im pravo na udomljavanje djece. Istina je da do sada ne postoji ni međunarodni konsenzus ni sudska praksa Europskog suda za ljudska prava u istovjetnim slučajevima. Štoviše, iz Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te odluka Europskog suda za ljudska prava jasno proizlazi da za istospolne parove ne postoji „pravo na dijete.“ Moramo spomenuti i da je odvjetnica dvojca Šegota i Kožić u neznanju kada koristi pojam presedan za ovaj slučaj jer istoga kontinentalno – europski pravni krug, čiji je dio i Hrvatska, ne poznaje. Uporaba tog pojma poprima apsurdne konotacije, ako uzmemo u obzir da ništa nije odlučeno, nego je postupak vraćen na početak i nadležna tijela tek trebaju donijeti odluku. Također, najnovije pozivanje na pravo na rad jer je udomiteljstvo oblik rada, potpuno je promašeno u smislu dosad rečenog jer dvojac nije bio odbijen na temelju te osnove.
U intervjuima Kožić i Šegota hvale profesionalnost sudaca Upravnog suda, a istovremeno uz pomoć medija stvaraju senzacionalističku i štetnu sliku po pravnu sigurnost države kada ističu da je sve odlučeno i pravda zadovoljena. Stoga ovim putem apeliramo da budu principijelni te zajedno s predstavnicima sredstava javnog priopćavanja, koja trebaju služiti svim građanima, dopuste stručnjacima da ovaj ponovni postupak doista odrade profesionalno. Nužno je da isti bude odrađen bez vanjskih pritisaka u skladu s domaćim zakonima i međunarodnim praksom koja poznaje jedino načelo pravnog interesa odnosno dobrobiti djeteta.
