Zaklada za pravnu kulturu Ordo iuris smatra posljednju Odluku i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske kojima je isti odlučivao o zahtjevu i prijedlozima za ocjenu ustavnosti zakona o udomiteljstvu najblaže rečeno skandaloznima. Ustavni sud RH je ovim Odlukama stvorio pravno čudovište kakvo još nije zabilježeno u hrvatskoj pa ni u europskoj ustavnopravnoj praksi.
Odlukom i Rješenjem u predmetu BROJ: U-I-144/2019 i dr. (dalje: Odluka) Ustavni sud RH donio je istovremeno nezakonitu i protuustavnu odluku, prekoračio svoje ustavnopravne ovlasti, narušio trodiobu državne vlasti ignorirajući volju zakonodavca, bez javne rasprave nametnuo svjetonazorska stajališta protivna velikoj većini hrvatskog naroda i sve to pokušao opravdati europskom sudskom praksom koja je potpuno neprimijenjiva u konkretnom slučaju. Da sve skupa bude još skandaloznije, Ustavni sud RH prilikom odlučivanja o ocjeni ustavnosti zakona o udomiteljstvu velikim dijelom oslonio se i pozvao na Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola, isti onaj o čijoj ocjeni ustavnosti nije odlučio unatoč tome što prijedlog za ocjenu ustavnosti tog zakona postoji još od 2014. godine te isto tako i na Zakon o suzbijanju diskriminacije pri čemu potpuno izokreče smisao njegovih odredaba pa tako umjesto da predmet zaštite od diskriminacije budu djeca koja će trebaju biti udomljena, dakle korisnici socijalne usluge, neosnovano se u prvi plan stavlja zaštita davatelja socijalne skrbi., .
Ovdje treba naglasiti da je udomiteljstvo “lijek” za dijete bez obitelji, a ne za udomitelje bez djece.
Bitno je naglasiti da ne postoji pravo na dijete (u udomiteljskom, posvojiteljskom ili sličnom kontekstu) poput prava na rad i zapošljavanje ili napredovanje u poslu, prava na zaštitu privatnosti, gospodarskih i kulturnih prava ili prava na sudsku zaštitu. Glede tih prava pojedinac – titular postavlja zahtjeve javnim vlastima usmjerene realizaciji istih prava pa su tu, s pitanjem postojanja i dokazivanja diskriminacije, stvari uglavnom jasne i neproblematične.
Nadalje, u spornoj Odluci obrazloženje izravno proturiječi izreci iste. Dok je u izreci Zakon o udomiteljstvu ocjenjen ustavnim, istovremeno je isti u obrazloženju označen kao kao zakon koji proizvodi generalne diskriminacijske učinke što bi zapravo trebalo značiti da je protuustavan. Ovakva proturječnost između izreke odluke i njezinog obrazloženja klasični je primjer apsolutne procesne ništetnosti i to na svim sudskim razinama i svim procesno pravnim granama pravosuđa.
Spornom Odlukom Ustavni sud RH prekoračio je svoje ovlasti utvrđene Ustavom RH i Ustavnim zakonom o Ustavnom sudu te se upustio u interpretaciju zakona što nije njegova ulog. Njegova je uloga ocijeniti zakon ustavnim ili neustavnim ili neki drugi propis zakonitim ili nezakonitim. Posebno ne može obvezivati sudove ui upravna tijela da interpretiraju zakon na način kako im to on nalaže i to pogotovo u slučaju ako je taj isti zakon proglašen ustavnim, kao što je to ovdje slučaj.
Naime, iako je prethodno u izreci Odluke Ustavni sud RH zakon o udomiteljstvu proglasio ustavnim, u obrazloženju je potom iznio svoje stajalište o tome kako bi isti trebalo primjenjivati pri čemu je u potpunosti izmijenio smisao prilično jasnih odredaba Zakona o tome tko može udomljavati djecu i takvu svoju interpretaciju Zakona onda još proglasio obvezujućom za sve sudove i druga javna tijela koja će odlučivati o pitanjima udomljavanja djece.
U postupku apstraktne kontrole ustavnosti zakona ustavni sud nije fokusiran na interpretacije zakona od strane upravne i sudbene vlasti. Time se bavi u postupcima konkretne kontrole ustavnosti osporenih pojedinačnih akata u predmetima povodom ustavnih tužbi.
Ovime je Ustavni sud RH narušio načelo trodiobe državne vlasti te preuzeo ulogu Hrvatskog Sabora kao zakonodavnog tijela koji jedini može donositi zakone i davati vjerodostojna tumačenja tih zakona te jednako tako iVrhovnog suda koji kroz svoje odluke i zaključke sa sjednica sudaca može iznositi interpretacije zakona i to naravno ukoliko postoje nedoumice oko onoga što stoji u zakonu, što ovdje nije slučaj obzirom da je Zakon o udomiteljstvu prilično jasan u pogledu pitanja tko se može baviti udomiteljstvom. .
Naprotiv, sudovi i upravna tijela vezana su isključivo izrekom odluka Ustavnog suda pa tako i ovom konkretnom kojom je Zakon o udomiteljstvu proglašen ustavnim što znači da su dužna i dalje postupati u skladu s odredbama Zakona o udomiteljstvu onako kako one glase, a ne onako kako ih Ustavni sud neovlašteno interpretira. Na taj način će zaštita interesa djece biti u prvom planu, a ne zaštita pojedinih osoba ili grupa koji bi htjeli udomljavati djecu.
Važno je naglasiti da ni jedan od predmeta europske sudske prakse koji se navode u Odluci Ustavnog suda nije usporediv s pitanjem imaju li istospolni životni partneri “pravo postati udomiteljima” niti su primjenjivi u ovom slučaju, jer prema praksi ESLJP-a to pravo ustvari nema nitko, bez obzira na svoju seksualnu orijentaciju ili (ne)postojanje partnerskog odnosa.
Konvencija nikada nije zajamčila u području obiteljsko-pravnih odnosa (prava na obiteljski život) ikome pravo na udomljavanje ili posvojenje niti je u tom području protegnula zaštitu istospolnih partnera na situacije u kojima ovi nisu imali već postojeću obiteljsku vezu zasnovanu s djetetom ili na situacije u kojima bi tek namjeravali zajednički udomiti ili posvojiti dijete.
