Ordo Iuris se putem aplikacije e-Savjetovanje uključio u otvoreno javno savjetovanje povodom postupka donošenja izmjena i dopuna Zakona o udomiteljstvu.
U nastavku se donosi cjelovit tekst upućenog Komentara.
Predlaže se u članku 9. st. 1. točka 3., iza postojeće odredbe koja glasi: „Udomiteljska obitelj je zajednica koju čine udomitelj, njegov bračni ili izvanbračni drug, djeca i drugi srodnici s kojima udomitelj živi u zajedničkom kućanstvu“, nadodati slijedeće: „Udomiteljsku obitelj ne čine osobe koje žive u životnom partnerstvu ili u neformalnom životnom partnerstvu osoba istog spola.“
Obrazloženje
Iako postojeća zakonska odredba iz članka 9. st. 1. točka 3. izgleda jasnom, u njezinoj primjeni u upravnim i sudskim postupcima dolazilo je do različitih i prijepornih tumačenja oko pitanja da li udomiteljska obitelj obuhvaća i osobe istog spola koje žive u životnom ili neformalnom životnom partnerstvu.
U tom smislu se dotična odredba može smatrati spornom i nedorečenom te problematičnom sa stajališta principa vladavine prava i pravne sigurnosti.
S obzirom da je predlagač pokrenuo postupak izmjena i dopuna ovog zakona, smatramo svrsishodnim da se istom prilikom i jasno regulira navedeno sporno pitanje i otklone pravne dvojbe te omogući jasna i ujednačena primjena zakona.
Prema našem mišljenju, osobe istog spola koje žive u registriranom ili neregistriranom životnom partnerstvu nisu prikladne za pružanje socijalne usluge udomiteljstva, a naročito kada su korisnici udomiteljstva djeca i maloljetne osobe, jer se isti nalaze u osjetljivom i formativnom razdoblju života i s te osnove zavrjeđuju i osobitu brigu države (ista je propisana u članku 63. Ustava RH).
U tom smislu, djeci i maloljetnim osobama treba osigurati uvjete udomljavanja koji su u njihovom najboljem interesu, odnosno uvjete koji će im omogućiti odgoj i odrastanje u skladu s vrijednostima koje prevladavaju u hrvatskom društvu. Tome u prilog govore i odredbe UN Konvencije o pravima djeteta (čl. 3. i 22.) koje nalažu da se kod posvojenja, udomljavanja i sličnih postupaka države prema djeci, treba voditi briga o tome da se djeci osigura kontinuitet s obzirom na njihovo kulturno, etničko, vjersko i drugo porijeklo.
Slično stajalište o navedenom pitanju izneseno je i prilikom rasprave o Zakonu o udomiteljstvu 2018. g. na radnim tijelima i na plenarnoj sjednici Hrvatskog sabora, kada su odbijeni amandmani kojima je traženo uvrštavanje „životnih i neformalnih partnera“ kao članova udomiteljske obitelji u članku 9. st. 1. točki 3., s obrazloženjem da bi zbog socio-kulturoloških razloga predložena rješenja dodatno stigmatizirala djecu i otežavala im integraciju u društvo.
Ovome u prilog može se pridodati odredba iz čl. 4. st. 1. t. 3. Zakona o socijalnoj skrbi koja definira obitelj kao zajednicu koju čine bračni i izvanbračni drugovi, djeca i drugi srodnici koji zajedno žive te ustavna odredbe iz članka 62. stavak 1. i 2. („Obitelj je pod osobitom zaštitom države. Brak je životna zajednica žene i muškarca“).
Također je potrebno imati u vidu i praksu Europskog suda za ljudska prava koji je u svojim presudama izrazio stav da je pitanje prava istospolnih zajednica potrebno regulirati u nacionalnim zakonodavstvima na način koji najbolje odgovara potrebama konkretnih društava, jer da se radi o pitanjima koja imaju duboko ukorijenjene društvene i kulturološke konotacije, koje su razlikuju od jedne do druge države. U tom smislu, primjerice, sud nije našao spornom činjenicu da je Austrija svojim zakonodavstvom onemogućila istospolnim partnerima raspolaganje tzv. roditeljskim pravima, a koja uključuju udomiteljstvo, posvojenje i medicinski potpomognutu oplodnju (Kopf protiv Austrije, broj 31041/04).
Propuštanjem regulacije ovog pitanja u predloženim zakonskim izmjenama i dopunama, nastaviti će se stanje pravne nedorečenosti koje pogoduje riziku da sudovi preširokim i neodgovarajućim tumačenjima postojećih odredbi izmijene izvornu volju zakonodavca i tako na posredan način uzurpiraju zakonodavne ovlasti i naruše ustavni princip trodiobe vlasti.
