Obitelj i država
Najsvetiji je zakon naravi da se otac obitelji brine za život i odgoj onih koje je rodio. Sama narav ide za tim da otac svojoj djeci koja su njegov plod mora steći i pribaviti sve ono što će ih u budućem životu moći pošteno braniti od svake nesreće. A tu dužnost može izvršiti samo tako da plodonosno posjeduje stvari te ih i svojoj djeci ostavi kao baštinu.
Kao što je država, tako je i obitelj, kako smo spomenuli, pravo društvo kojim upravlja posebna tj. očinska vlast. Unutar granica određenih vlastitom svrhom ima obitelj bar toliko prava koliko građansko društvo da izabire i upotrebljava stvari koje su nužne zajednici i njezinoj opravdanoj slobodi. Rekli smo, bar toliko, jer je obiteljska zajednica i logički i stvarno mnogo starija od građanskog društva, pa odatle i slijedi da su joj također prava i dužnosti stariji i u neposrednoj vezi s naravi. Kad bi građani i obitelji našli u društvu umjesto pomoći povredu, umjesto zaštite smanjenje svoga prava, tada bi društvo postalo više mrsko nego poželjno.
Država i njezino upletanje u obitelj
Velika je dakle i pogibeljna zabluda htjeti da se građanska vlast po volji upleće u unutrašnji život obitelji. Sigurno, ako se obitelj možda nađe u teškoćama iz kojih sama nikako ne može izaći, u takvim neprilikama državna vlast opravdano posreduje, jer su pojedine obitelji dio države.
Slično, u slučaju velikih nereda u međusobnim odnosima unutar obitelji, neka posreduje država i neka svakome dade njegovo pravo, jer to ne znači oteti prava građana nego ih osigurati i zaštititi u skladu s pravdom. No tu se moraju zaustaviti oni koji su na čelu države. Narav ne dopušta da se prekorače ove granice. Očinska je vlast takva da je država ne može poništiti ni prisvojiti, jer je njezin izvor isti i zajednički s onim što ga ima sam ljudski život. “Sinovi su nešto očevo« i kao neko proširenje očeve osobe. Da pravo kažemo, oni ne ulaze u građansko društvo i ne sudjeluju u njemu po sebi, nego po obitelji u kojoj su se rodili. A to je zato «što su sinovi po naravi nešto očevo… i prije nego dođu k razumu pod vlašću su roditelja»*. Kad, dakle, socijalisti dokidaju roditeljsku vlast te mjesto nje uvode državnu, čine protiv naravne pravednosti i kidaju sam obiteljski vez.
Socijalističko rješenje je štetno za samo društvo
Previše je jasno da bi, osim nepravde, iz toga nastala zbrka i pomutnja u svim staležima građana. Bio bi otvoren put međusobnoj zavisti, ogovaranju i neslozi. Nestalo bi privatne inicijative uma i marljivosti pojedinca. Tako bi nužno presušili i izvori bogatstva. Ona zamišljena jednakost ne bi bila drugo nego opća nevolja i bijeda.
Iz svega toga slijedi da treba odbaciti socijalističko načelo o zajedništvu dobara, jer ono škodi i onima kojima bi trebalo pomoći. Ono se protivi naravnim pravima pojedinaca, iskrivljuje dužnost države i muti opći mir. Ostaje, dakle, kad se traži pomoć narodu, da se kao netaknut temelj postavi pravo na privatno vlasništvo. Nakon što smo pretpostavili, iznijet ćemo gdje valja tražiti lijek…
Neizbježnost društvene nejednakosti i teškog rada
Najprije treba upamtiti da valja podnositi različite uvjete ljudskog života: nemoguće je iz ljudskog društva ukloniti društvenu nejednakost. Socijalisti, istina, idu za tim, ali im je svako nastojanje uzaludno, jer se protivi samoj naravi stvari. Iz same naravi proizlaze u ljudskom rodu velike i premnoge nejednakosti. Nemaju svi jednake umne sposobnosti ni jednake marljivosti, ni zdravlja ni snage. Iz toga same od sebe proizlaze razlike i nejednakosti društvenih prilika. To ide potpuno u prilog potrebama pojedinaca i društva, jer zajedničkom su životu potrebne razne sposobnosti. Upravo ta razlika u životnim odnosima tjera ljude da se bave različitim zanimanjima.
Država ima pravo zahvata
Oni koji upravljaju državom najprije moraju općenito pomagati cjelokupnim zakonodavstvom i političkim ustanovama i raditi da iz samog ustrojstva i državne uprave cvjeta blagostanje zajednice i pojedinaca. To je zadaća građanske razboritosti i prava dužnost onih koji su na vlasti. A sreću i dobrobit države unapređuju ponajviše: ćudoređe, dobro uređen obiteljski život, obdržavanje vjere i pravednosti, umjereno nametnuti te pravedno podijeljeni javni tereti, napredak industrije i trgovine, napredno poljodjelstvo i drugo slično tome. Što se to većom pomnjom bude promicalo, to će građani bolje i sretnije živjeti.
Dakle, pomoću tih stvari mogu isto tako upravitelji države veoma mnogo popraviti stanje radnika te ujedno koristiti ostalim staležima, i to na temelju svoga prava, bez sumnjičenja da prelazi granice, jer država po svojoj dužnosti mora brinuti za opće dobro. Što bude više ta opća skrb donijela ploda, to će manje biti nužno da se za poboljšanje radničkog položaja traže drugi putovi.
ZAKLJUČAK
Ljubav, kraljica društvenih kreposti
Eto vam, časna braćo, za koga se i kako se treba zauzimati u rješavanju tako teškog pitanja. Svatko se treba prihvatiti svog dijela posla i to što prije, da toliko zlo ne postane još neizlječivije zato što lijek kasni. Neka državne vlasti upotrijebe zakone i uredbe, neka se bogataši i poslodavci sjete svojih dužnosti; neka se radnici, o kojima je riječ, ohrabre. Budući da jedino vjera, kao što smo na početku rekli, može sasvim odstraniti zlo, neka svi promisle da ponajprije treba uspostaviti kršćansko ćudoređe, bez kojeg će i ona sredstva razboritosti, koja se smatraju najprikladnijima, malo koristiti.
*Sv. TOMA, Summa Theol., II-II. q. 10, a. 12.
