Socijalna važnost obitelji
Svi dobro poznajemo obitelj i znamo kako život u obitelji čovjeka usreći. No obitelj nema samo zadatak da usreći pojedinca. Ona ima daleko uzvišeniju zadaću: veliku socijalnu (društvenu) funkciju (zadaću). Što je obitelj? Obitelj ili obiteljsko društvo jest zajednica muža i žene koje povezuju brak i djeca što su ih oni porodili. Sam Bog je na početku svijeta osnovao obitelj onim časom kada je Evu stvorio kao drugaricu Adamovu (usp. Post 1,27). Sam Bog je u ljudsku narav usadio onu težnju koja potiče muškarca i ženu da se združe te tako međusobno pomognu i zajedno odgajaju djecu. Ovo obiteljsko društvo s ocem na čelu jest u malom slika građanskoga društva ili države. Obitelj ima neka prava i neke dužnosti koje su neovisne o državi; na primjer obitelj je u odgajanju svoje djece neovisna o državi. Država nema pravo djecu siliti mimo volje roditelja da idu u Crveni križ ili Sokol; država ne smije zabranjivati protiv volje roditelja djeci da budu u Orlu ili kojem vjerskom društvu. Djeca su vlasništvo roditelja, a ne države. Kada je nedavno u Francuskoj država časnim sestrama zabranila poučavanje, a na njihovo mjesto poslala učitelje bezvjerce, katolički roditelji proglasili su „školski štrajk“, to jest poručili su državi da tako dugo neće slati svoju djecu u školu dok se časne sestre ne povrate u školu. To je bila dužnost roditelja jer oni pred Bogom odgovaraju za duše svoje djece. O obitelji ovisi vrijednost ljudskoga društva. Poslovica glasi: Koliko vrijedi obitelj, toliko vrijedi društvena zajednica. Evo zašto: naše velike rijeke nastale su od mnoštva rječica, a ove od potoka u koje su se slili izvori. Tako je eto velika rijeka nastala od malih izvora. Isto tako se ljudsko društvo sastoji od država, a ove od mnogobrojnih obitelji. Ako je izvor otrovan ili presahnuo, isto će tako i rijeka biti otrovana i presahnuta; ako je obitelj iskvarena ili ostavljena, društvo i država će biti iskvareni i oslabljeni. Nadalje: čovjek se odgaja u obitelji. Ne nađe li čovjek u obitelji dobre uvjete za tjelesni i ćudoredni razvoj, to će on tjelesno i ćudoredno zahiriti, a društvo koje bi se sastojalo od takvih zahirenih ljudi bit će loše. Prema tome, obitelj, budući da je ona temeljna stanica društvene zajednice i treba odgajati članove društvene zajednice, ima izvršiti najveću socijalnu zadaću. Stoga je od najveće važnosti za društvenu zajednicu (to je prva rodoljubna dužnost!) da se ta obitelj postavi na tako čvrste temelje koji će joj omogućiti da izvrši svoj veliki socijalni zadatak. Koliko li ima u našem narodu nadrirodoljuba! Svakom zgodom im je na jeziku domovina, a jadnici žive nemoralnim životom, ne poštuju ženu ni djevojku, često žive u divljem braku. Ti ljudi koji prije ženidbe ne žive čisti, a u ženidbi krše zakletve vjernosti, najveći su grobari narodne sreće; takvi su ljudi otrovni izvori koji truju sav društveni život.
Temelj obitelji – nerazrješivost ženidbe
Brak (ženidba) koji ujedinjuje muža i ženu jest tako bitna ustanova da bez ženidbe ne može postojati obitelj. Zakletva, kojom se muž i žena obvezuju na doživotnu i neoskvrnjenu međusobnu vjernost, tako je silno velik čin da kod sklapanja sakramenta ženidbe sam Bog hoće biti svjedokom i dati ovo zajednici muža i supruge sveto obilježje. Nerazrješivost braka jest uvjet opstanka svakoga naroda. Kada su u staroj rimskoj državi počeli propadati ćudoređe i obiteljski život, moćna se rimska država potresla u svojim temeljima. Djece se rađalo zbog toga sve manje, a ona što su se rađala nisu više ljubila svoju domovinu jer nisu bila odgojena u dobrim obiteljima koje bi ih odgojile u požrtvovnosti. I ta moćna rimska država koja je bila tako snažna dok je obitelj bila snažna srušila se pod udarcima barbarskih naroda koji su dojurili sa Sjevera i Istoka. Kršćanstvo je spasilo svijet od propasti time što je ono opet svijetu pokazalo pravo značenje ženidbe. Ono je proglasilo da je ženidba sveta i nerazrješiva (stalna) veza između jednoga muža i jedne žene s ciljem da se potomstvo rađa i odgaja i da se zatim supruzi međusobno pomažu. Kršćanska ženidba ne smatra ženu igračkom ili robinjom ili služavkom muža već njegovom drugaricom.
Zemaljska ljubav – priprava za još uzvišeniju ljubav
Sav razvoj spolnoga nagona od njegova početka, od raznolikosti muža i žene pa sve do težnje da se muž i žena međusobno nadopune, i sve radosti zaručnika i tiha sreća mladenaca, muža i žene, sve te osjećaje Bog hoće i on ih je stavio u srce ljudsko. To je Bog ljudima rekao već u prvim počecima života na zemlji kako to čitamo na prvoj stranici Biblije: „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo“ (Post 2,24). No ova zemaljska ljubav ima mnogo uzvišenije značenje. Ona je slika ljubavi koja veže Krista uz njegovu Crkvu (Ef 5,25–33). Kao neka slutnja ona nadalje upućuje čovjeka na mnogo savršeniju ljubav koja čovjeka neće usrećiti samo nekako i na neko vrijeme, nesavršeno i prolazno, već će ta ljubav biti vječna i potpuna. Bračna je ljubav slika, slutnja, priprava za neograničenu ljubav Božju. U Svetom pismu, u Pjesmi nad pjesmama, prikazuje se ova težnja ljudske duše za Bogom i njena sreća kada ga posjeduje, poredbom zaručništva. Težnja ljudske duše odviše je duboka, a da bi je zemaljska ljubav mogla trajno zadovoljiti. I samu najiskreniju bračnu ljubav uvijek smućuju bolesti, brige, trpljenja, a napokon se kod smrti pretvara i u žalost. Tada treba duh da se junački osvijesti i da udovoljenje neograničenoj težnji za ljubavlju traži u zagrljaju Božjem.
Fotografija preuzeta s www.zupa-bl-stepinac.hr
Sabrana djela : svezak VI. : Rukopisi : Orlovstvo, Katolička akcija, Razni spisi / Ivan Merz ; [tekstove Ivana Merza priredio i uredio Božidar Nagy], Zagreb : Postulatura za kanonizaciju bl. Ivana Merza : Filozofski fakultet Družbe Isusove : Glas koncila, 2015.
