U početku bijaše voda, dvije vrste voda: slano, burno, žensko more i slatka, mirna, muška rijeka. Iz njihovog sjedinjenja proizašli su razni bogovi – glasni i bučni bogovi, bogovi koji su rađali druge bogove. Jedan od tih bogova pokazao se moćnijim od ostalih, bio je nemiran i željan pobjede. Njegov vodeni okoliš ga je ograničavao, pa se pobunio.
Okupio je vojsku čudovišta za borbu protiv mora, svoje pramajke, a ona mu je odgovorila ogromnim uraganom. Ali pobijedio je. Ubio je svoju pramajku. Nakon što je razmislio o tome, odlučio je iskoristiti njezino tijelo. Rastvorio ju je kao ribu i od njezinog mrtvog tijela stvorio je nebeski svod i predjele zemaljske. Zaraćeni bog ubio je i njezina muža i od njegove krvi stvorio velik broj sićušnih robova kojima je jedina svrha bila služiti bogovima kako bi oni bili zadovoljni i siti.
Tako ide priča „Enūmi Elish”, babilonska pjesma o stvaranju svijeta. Rasa robova su ljudi, okrutni bog stvoritelj je Marduk, a ženski božanski element koji rađa panteon bogova je Tiamat. Potonja se ne može ubrojiti među bogove jer nikada nije bila predmet obožavanja. Ne postoji nikakav hram ili kult posvećen njoj, jer ljudsko postojanje je rezultat njenog uništenja. Umrla je prije nego što je svijet nastao.
ISKONSKA HARMONIJA
Prvo poglavlje Knjige Postanka, koje priča biblijsku priču o stvaranju, datira još iz doba babilonskog progonstva, kada su se Židovi raspršili, lišeni hrama i živjeli kao prognanici među svojim osvajačima. Pjesma iz tog vremena, „Enūma Elish”, bila je dominantna priča o stvaranju i kontekst za autore prvog poglavlja Knjige Postanka. Hebrejska riječ tehom, koja se obično prevodi kao „dubina” nad kojom lebdi Duh Božji, izvedenica je akadske riječi tiamat. Međutim, čitanje Knjige Postanka pokazuje da se ove dvije kozmologije jako razlikuju jedna od druge.
Za naše pretke, priče o stvaranju bile su priče o identitetu i sudbini. Ne možemo razumjeti tko smo i za što smo stvoreni bez razumijevanja odakle dolazimo. To je još uvijek istina. Kao ljudi, imamo želju istražiti naše podrijetlo kako bismo bolje razumjeli sebe. Zato, da bismo u potpunosti razumijeli kršćansku stvarnost, trebamo krenuti od samog početka, od pažljivog pogleda na Knjigu postanka. Da bismo bolje razumijeli svoje korijene, moramo čitati Postanak u kontekstu knjige „Enūma Elish”.
Obje priče počinju kaosom, ali se radi o kaosima različitih vrsta. U „Enūma Elish” vlada kaos, pun buke i nasilja, potaknut sukobima između različitih bogova. Kaos u Knjizi Postanka je mirna praznina, nema drugih božanstava, nema sukoba ili nasilja. To je jednostavno praznina koju je Bog došao ispuniti, ništavilo koje će Bog zamijeniti nečim.
Marduk, babilonski bog stvoritelj, ima svoju priču o podrijetlu. On je plod dva božanska bića, praoca bogova, ubijenih prije je Marduk stvorio kozmos. Bog Postanka nema roditelje, On nije stvoren. Nedostatak porijekla svjedoči o Njegovoj vječnoj prisutnosti. On nije stvorenje poput Marduka, već on sam u sebi jest Bitak, beskonačni temelj svega što postoji. Nema što za dokazivati, ništa za osvajati, nema potrebe za uspostavljanjem svoje dominacije. Jedinstven i suveren, Bog je izrazito suprotstavljen gomili zaraćenih bogova u „Enūma Elish”.
Jer nema potrebe objašnjavati postojanje Boga niti njegovu moć, prvo poglavlje Postanka prelazi izravno na glavni događaj: stvaranje. U „Enūma Elish” čin stvaranja je sekundaran u odnosu na aktivnost uništavanja. Stvaranje svijeta glasi gotovo kao epilog, skriven u završnom činu teksta. U Postanku, stvaranje je ključna točka. Stvaranje nije samo dodatak, iznenadni impuls nekog boga koji je zadovoljio svoju krvožednost. Stvaranje u Knjizi Postanka svrhovito je i uredno – to je paljenje svjetla u tami. Bog ne stvara nasiljem i smrću, nego kroz jezik, stvara svijet riječima. Božanska je Riječ pokretač stvaranja i ta će se Riječ utjeloviti u Kristu.
Nema rata u prvom poglavlju Postanka, ali postoji plodna napetost između odsutnosti i prisutnosti, između ničega i nečega. Sukob i nasilje nisu prirodni ovoj stvarnosti, tek kasnije stupaju na scenu. Stvaranje se očituje kao cjelovita, povezana cjelina: kozmos. Za svaku fazu ovog razvoja, za svaki položeni sloj Bog je proglasio da je u redu. Kako se pripovijest gradi, pojavljuje se istančan osjećaj zamaha, svaki kreativni korak sve je ljepši i složeniji, a vrhunac je stvaranje ljudskih bića. Ova bića nisu opterećena krvavom krivnjom palog boga, oni nose sliku svoga Stvoritelja. Oni nisu stvoreni da bi bili robovi, dobili su zadatak brinuti se za zemlju i ispuniti je životom.
Kozmologija Postanka daruje ljudskim bićama jedinstvenu vrstu dostojanstva, dostojanstva koje je ukorijenjeno u Bogu. Štoviše, Knjiga Postanka prepoznaje dualizam ljudske rase, muževnost i ženstvenost, ta je razlika dio dobra stvorenja i oba spola imaju puni udio u božanskoj slici i zadaći brige za zemlju. Ne postoji hijerarhija između muškarca i žene, nego zajednička i dobronamjerna vlast nad ostatkom stvorenja.
„Enūma elish” nema ništa konkretno za reći o ženama. Knjiga prepoznaje rodni dualizam ljudskih bića kao nebitan. Također je vrijedno spomenuti da je središnji sukob u „Enūma Elish”, rat između Marduka i Tiamat: muškog boga i njegove pramajke, ženske sile koja mora biti brutalno pokorena kako bi došlo do stvaranja. Ova borba spolova potpuno je odsutna u prvom poglavlju Postanka. Tamo ne postoji sukob između muškarca i žene, nego zajedničko dostojanstvo i zajedničko upravljanje. Dok gledamo prvo poglavlje Knjige Postanke u kontekstu pjesme „Enūma elish”, karakteristični naglasci Knjige Postanka otkriveni su vrlo jasno: svijet u kojem živimo je poredak stvoren od strane Božjih ruku, harmoničan kozmos. Ovaj red je dobar, namjerno i strpljivo stvoren od strane nestvorenog Stvoritelja. Ljudska bića, muško i žensko, obdareni su iznimnim dostojanstvom, obilježeni slikom svoga Stvoritelja, povjerenim im je sveti zadatak njegovanja života. Razlika između spolova nije usputna ili manjkava značajka kozmosa, već bitan dio njegove dobrote.
Sljedeća poglavlja Postanka pojačavaju uzvišenost spolnih razlika. Postoje u osnovi dvije kozmologije u Knjizi Postanka. Prvo poglavlje opisuje stvaranje s transcendentnog gledišta, iz Božje perspektive, kao da pripovjedač visi nad svemirom i promatra izdaleka, kako stvari nastaju. Drugo poglavlje Postanka daje krupni plan, veliki krupni plan. Pripovjedač nas vodi na tlo raja, koji se nalazi na izvorima četiriju rijeka. Bog je predstavljen u tjelesnim terminima, on hoda i razgovara s prvim ljudima u bujnom vrtu. Dok prva kozmologija ističe Božju transcendenciju, druga nam pokazuje njegovu intimnost. Ova dva opisa uzeta zajedno otkrivaju da transcendentni Bog od prvog poglavlja Knjige Postanka također je duboko osoban Bog koji želi zajedništvo sa svojim stvorenjem. Dvije kozmologije iz Knjige Postanka jasno se razlikuju, ali se više nadopunjuju nego suprotstavljaju, opisuju isti događaj iz dvije perspektive, otkrivajući tako Božje otajstvo i izvorne tragove našeg postanka.
Prisjetimo se da se drevne kozmologije ne bi trebale čitati kao doslovne ili znanstvene povijesti. Ovo tumačenje pretmodernih tekstova nameće suvremenom načinu razmišljanja poruke istine koje ove priče nastoje prenijeti i pokazati. Izvještaji o stvaranju ne predstavljaju znanstvene istine o materijalnom podrijetlu, oni otkrivaju dublje istine: istine o identitetu – tko je Bog i tko smo mi – i sudbinu, svrhu zbog koje smo stvoreni. Ako čitamo pripovijesti o stvaranju u Postanku očekujući pronaći znanstvene činjenice… otkrit ćemo da oba opisa proturječe jedan drugom i stoga ćemo se morati mentalno napregnuti da ih nekako pomirimo ili ćemo ih odbaciti kao lažne. No, čitamo li ove tekstove kao poeziju i alegoriju koju je objavio Bog – kao pravi mit – dobit ćemo cjelovitiju sliku Boga, svijeta i čovjeka.
Drugi opis stvaranja svijeta gotovo odmah prelazi na stvaranje prvog čovjeka. Bog je stvorio čovjeka (ādām) od praha zemaljskog i oživio njegovo tijelo božanskim dahom života. Ova slika otkriva bitnu istinu o našoj prirodi: mi smo i zemlja i dah, materija i duh. Mi smo fizička stvorenja, naša su tijela sastavni dio onoga što jesmo. Međutim, mi nismo samo materija, jer dah Božji daje život svakome od nas zahvaljujući našoj nematerijalnoj duši. Ovo je jedno od temeljnih načela kršćanske antropologije: svaki je čovjek jedinstvo tijela i duše.
A onda se događa nešto neočekivano. Bog gleda svoje stvorenje i ponavlja refren iz Postanak 1, po prvi put izgovara negativne riječi: nije dobro da ljudsko biće bude samo. Osoba treba partnera, suputnika. I tako počinje… parada životinja. Bog se lati oblikovanja različitih vrsta stvorenja i predstavlja ih čovjeku, da ih on imenuje. Ima nečeg komičnog u ovoj prezentaciji: Bog dolazi s majmunom, ovcom, vjevericom, papagajem, ādām ga gleda, odmahuje glavom, a zatim daje ime i izbor za Miss Misfits se nastavlja, kao da Bog i Adam igraju dugotrajnu igru pamćenja u kojoj nikako da se poklope karte.
U konačnici, Bog se vraća na crtaću ploču. Treba zauzeti novi pristup. Bog obara čovjeka u dubok san i oblikuje iz njegovih rebara prvu ženu i upoznaje je s Adamom. Sveti Ivan Pavao II taj san tumači kao nepostojanje – Bog prvog čovjeka potpuno uklanja iz postojanja i uvodi u postojanje dva nova bića: muškarca i ženu. Zamjenjuje ljudskog pojedinca bez roda čovječanstvom koje se razlikuje po dva načina doživljavanja čovječanstva.
Zatim ādām, koji se od sada zaista može zvati muškarcem, ispusti krik oduševljenja kad prvi put ugleda ženu: „Konačno!” Pokušajmo si predočiti oduševljenje i olakšanje u ovoj riječi: „Konačno!” On odmah prepoznaje u tihoj izjavi njezina tijela da je slična njemu – više nego bilo koje drugo zemaljsko stvorenje – i istovremeno različita od njega. Razlika između njih je komplementarna, ali asimetrična, nije ni zrcalna slika ni potpuna suprotnost. Podsjeća ga na njega samog u zajedničkoj ljudskosti: „kost od moje kosti i meso od mojeg mesa” – ali ona se razlikuje od njega u ženskom obliku svoje ljudskosti. Knjiga Postanka potvrđuje ravnotežu sličnosti i razlika između spolova. Ovo je delikatna ravnoteža koju je teško održati, ali je to potrebno. Većina rodnih teorija gubi tu ravnotežu, odlazeći u krajnosti – prema homogenosti (muškarci i žene su zamjenjivi) ili polarizaciji (muškarci su s Marsa, žene su s Venere). Ali obje krajnosti gube izraženu plodonosnu napetost iz Knjige postanka.
Prvi čin ove druge kozmologije mogao bi se čitati kao priča o biološkoj razlici između spolova, deklaracija da su naši identiteti kao muškaraca i žena važni, imaju sveto značenje i imaju važno mjesto u ovom svjetonazoru…
Još jedan primjer iz antičkog svijeta: Platonov Timej, filozof kozmologije, jedva spominje žene na sivom kraju goleme kozmičke rute. Kad ih Timej spominje, postaje jasno da se sve ono što je ranije u tekstu rečeno o ljudskim bićima odnosi samo na muškarce, jer u prvoj generaciji čovječanstva nema žena. Prema Timeju, ljudi koji žive kukavički i nepošteno ponovno se rađaju kao žene ili životinje. Dakle, spolna razlika nije namjerni element Platonova kozmosa, već nedostatak, greška. Prema Platonu, sve razlike moraju biti poredane prema hijerarhiji; ako su muškarci i žene različiti, jedan spol mora biti bliži božanskom od drugog. Svi platonski dijalozi favoriziraju veze između muškaraca, što je tipična značajka mnogih antičkih tekstova: uzmite u obzir Gilgameša i Enkidua, Ahileja i Patrokla ili aristotelovski opis muškog prijateljstva.
Međutim, Knjiga Postanka na jedinstven način stavlja u prvi plan važnost muško-ženskog odnosa, a to nije odnos dominacije, već uzajamnosti. Ne postoji hijerarhija vrijednosti, superiornost i inferiornost. Razlikovanje spolova nije greška, već razlog za slavlje i divljenje. Različitost je dobra, naša tijela su dobra, i oboje su sastavni dio stvorenog poretka koji je dobar. Izlazak muškarca i žene iz sna nepostojanja nije fusnota u našoj priči o podrijetlu: to je ekstatični vrhunac.
Ima toga još više ako zagrebemo dublje.
Postanak 2 naglašava još jedno ključno načelo: tijelo otkriva osobu. Naša tijela su vidljiva stvarnost kroz koju očitujemo svoj skriveni unutarnji život. Postojanje svake osobe je potpuno jedinstveno i našu jedinstvenu ljudskost mogu spoznati samo drugi kroz prizmu našeg utjelovljenja. Ova sakramentalnost izražava se u neposrednom prepoznavanju žene od strane muškarca. Još nisu razgovarali i ona mu se nije predstavila riječima, ali njezino tijelo govori istinu o njenom identitetu i tu istinu odmah prepoznaje čovjek koji je iskusio radost i užitak otkrivanja osobe s kojom može – konačno! – biti u istinskom zajedništvu. Naše tijelo stoga ima sakramentalnu funkciju, otkrivajući i komunicirajući duhovnu stvarnost. Da citiramo Ivana Pavla II.: „, ono (tijelo), i samo ono, može učiniti vidljivo i nevidljivo: duhovno i božansko. Stvoreno je da otajstvo vječno skriveno u Bogu prenese u vidljivu stvarnost svijeta, da bude njegov znak”.
Nije dobro da čovjek bude sam. Ova praznina u stvorenom redu nije ispunjena niti stvaranjem generičkih ljudskih bića niti muškim vezama, već razlikovanjem spolova. Spolna razlika je posebna vrsta razlike koja je namjerno uređena na takav način da odgovori na različitost drugog. Ovdje ne govorimo o površnim razlikama, poput boje kose ili očiju. Govorimo o tijelu koje je oblikovano da potpuno odgovara drugom tijelu na jedinstven način. Muževnost je usmjerena prema ženstvenosti i obrnuto. Naše tijelo, muško ili žensko, signalizira našu uvjerljivu sposobnost i potrebu za međuljudskim zajedništvom.
Postoji cijeli niz suprotnosti među ljudskim bićima: razlikujemo se po visini, karakteru, talentima, boji kože. Ove razlike mogu pomoći u stvaranju plodnih i živih odnosa. Međutim, samo razlika u spolu može dovesti u postojanje drugo ljudsko biće. Sjedinjenje tijela između muškarca i žene nije samo sebi svrha. Naprotiv, nadilazi sebe, otvoreno je i ima potencijal stvaranja novog života. Odnos i rađanje: ovo je dvostruki potencijal koji je prepoznat i slavljen u Postanku kroz čovjekov usklik oduševljenja. U isto vrijeme, naša tijela pokazuju našu individualnu ljudskost i našu sposobnost za odnos s drugim ljudima. Ivan Pavao II u svom tumačenju Knjige Postanka to definira kao »bračno značenje tijela«. Ne znači to samo biološku stvarnost, ono nadilazi sposobnost razmnožavanja. Puno „bračno” značenje tijela, naznačeno našim vanjskim spolnim karakteristikama, to je moć izražavanja ljubavi, dajući se potpuno drugima u ljubavi. Ovo je pravi telos ili svrha ljudskog bića: postati obostrani dar, dati ljubav i primiti je. U našem izvornom stanju, ovaj dar sebe je potpuno besplatan, nije inhibiran ili iskrivljen sebičnošću ili dominacijom. Iz tog razloga muškarac i žena – u osvitu vremena – u stanju su bez srama stati goli jedno pred drugo. Ovo signalizira njihovu unutarnju slobodu, njihovu ljubav jedno prema drugome, koja je oslobođena kvarenja.
Prije nego krenemo dalje od ove rasprave o izvornom stanju muškarca i žene (upozorenje: stvari su brzo krenule nagore), treba dodati još jedan komentar o jeziku. Obje kozmologije Postanka ilustriraju specifičan odnos između jezika i stvarnosti. U prvom opisu, Bog koristi jezik kako bi stvorio kozmos iz ničega: on crpi red i postojanje iz ništavila. U drugom opisu čovjek koristi jezik za imenovanje onoga što je Bog stvorio. Božja riječ stvara stvarnost, ljudske riječi definiraju stvarnost.
U životinjskoj paradi čin imenovanja koji izvodi čovjek ne nameće značenje, već prepoznaje značenje koje objektivno postoji. Bog stvara životinju i predstavlja je čovjeku, koji je prepoznaje i daje joj posebno ime koje naglašava njenu prirodu. Ta dinamika najočitija je u davanju imena ženi. Muškarac priznaje da žena ima prirodu poput njegove, ali se njezin način postojanja razlikuje od njegova. Ona je u isto vrijeme njemu slična i različita. On bira riječ koja odgovara ovoj dvostrukoj stvarnosti: issa („žena”), riječ koja sadrži is („čovjek”) dok dodaje nešto novo.
Ovi pojmovi, muški i ženski, prvi put pojavljuju se u tekstu tijekom ovog posebnog susreta. Do tada muško se odnosilo na riječ ādām. Dakle, to je trenutak međusobnog prepoznavanja, muškarac istovremeno imenuje ženu i daje sebi novo ime, kroz susret s njenom prirodom on je u mogućnosti istinski razumjeti svoju prirodu. U ovom opisu imenovanje se predstavlja kao jezični odgovor na ono što je imenovano. Dakle, stvarnost postoji prije nego što je imenovana, i naš jezik je istinit i smislen kada odgovara onome što postoji.
Razumijevanje jezika predstavljeno u Knjizi Postanka u oštroj je suprotnosti sa stajalištem koje dominira suvremenim raspravama o rodu. Većina rodnih teorija drži da je ono što uzimamo za „stvarnost” zapravo jezični i društveni konstrukt. Korištenje riječi „žena” i „muškarac” stvaraju – kako kaže ova teorija – iluziju da je rod binaran… Naprotiv, postoji urođeni smisao u onome što Bog stvara. Štoviše, bitno je razumjeti da nam jezik, trag slike Božje u nama, omogućuje da naviještamo urođeno značenje. Kozmologija Postanka daje nam živopisnu sliku ljudskog roda na njegovu početku. Mi smo dio stvorenog poretka, skladne cjeline koja jest dovedena u postojanje i održana u njemu od strane Stvoritelja punog ljubavi. Mi smo jedno tijelo i duh – naša su tijela sastavni dio našeg identiteta, povezuju nas sa stvorenim poretkom i služe kao most između našeg postojanja i vanjskog svijeta te kao sakramentalni znak skrivenog Božjeg otajstva. I muškarac i žena stvoreni su na sliku Božju, a rodne razlike su dio toga što je dobro u stvorenom redu i signaliziraju da smo stvoreni za uzajamnu ljubav. Dan nam je udio u Božjoj moći jezika da stvaramo riječi koje otkrivaju istinu o nama i svijetu.
Sloga, red, zajedništvo – to su ključne značajke našeg stanja prije pada. Ali stigli smo do prekretnice u pripovijedanju, skladan odnos između muškarca i žene doživjet će radikalnu transformaciju. Postoji jasan rascjep između ljudske prirode u njezinom izvornom stanju i ljudske naravi zaražene grijehom. Knjiga Postanka dotiče obje dimenzije našeg podrijetla i identitet: za što smo stvoreni i što smo nažalost postali…
