Jedino pitanje koje vrijedi postaviti o tzv. gay braku jest bi li ljevica marila za ovaj križarski rat da ne uključuje privilegiju uništavanja još jedne civilizacijske institucije.
Kod tzv. gay braka ne radi se uopće o tome da se muškarac „oženi” s drugim muškarcem ili da se žena „uda” za drugu ženu. Riječ je o dekonstrukciji braka koja je isključivo zajednica muškarca i žene. Mnogi muškarci i žene to razumiju, ali im je teško to prenijeti generaciji u kojoj je dekonstrukcija braka već uvelike izvršena. Statistika o padu broja sklopljenih brakova govori sama za sebe. Brak je institucija koja umire. Obitelj je trepteće svjetlo u tami Zapada.
Spomenuta dekonstrukcija je zapravao destrukcija. Čitave zemlje nestaju, njihovo stanovništvo zamjenjuju imigranti iz tradicionalnijih dijelova svijeta koji imaju čisto reakcionarno shvaćanje odnosa između muškaraca i žena. Iako nemaju pristup tehnologiji ili civilizacijskim dostignućima, iako njihov pojam braka nalikuje ropstvu više od bilo kojeg modernog ideala, on ispunjava temeljnu svrhu svake grupe, plemena ili zemlje – jamči sljedeću generaciju.
Dekonstrukcija braka ne odnosi se samo na primjer fotografija na naslovnim stranicama na kojima se muškarci ljube. Počelo je s dekonstrukcijom obitelji. Homoseksualni „brak” samo je jedna postaja na ovom putovanju, zajedno s rastućim stopama razvoda, padom nataliteta, neodgovornošću dvadesetogodišnjaka, pa čak i tridesetogodišnjaka. Svaka sljedeća stanica na ovom putovanju je progresivna razgradnja definicije i strukture braka, koja će se nastaviti sve dok od braka ne ostane ništa. Homoseksualni „brak” nije inkluzivnost, to je još jedan pokušaj eliminacije braka kao društvene institucije dekonstruirajući je dok ne prestane postojati.
Postoje dva načina uništavanja: možete napasti nešto s čekićem u ruci ili možete napasti njegovu strukturu sve dok više ništa ne znači.
Ljevica se nije potrudila zabraniti brak. Umjesto toga, dekonstruirali su ga, demontirajući sve njegove pretpostavke – od ekonomskih, preko onih koje se tiču suživota, do emocionalne i društvene – sve dok nije izgubio svoju značenje, sve dok više nije bilo moguće razlikovati brak od privremene zajednice između osoba bilo kojeg spola, sklopljenog iz toliko opskurnih razloga da mu je nemoguće pridati bilo kakvo uzvišeno ili barem bitno značenje.
Demokraciju možete ukinuti zabranom glasovanja; možete to učiniti i dopuštajući ljudima da glasaju koliko hoće, tako što će glasati mala djeca i stranci, dok konačno nitko ne vidi smisao brojanja glasova ili ozbiljnog shvaćanja cijelog procesa. Isto vrijedi i za brak ili bilo koju drugu instituciju. Može se uništiti zabranom ili obesmišljavanjem sve dok ne postane otvorena do apsurdnosti. Svaki aspekt braka podložan je dekonstrukciji, a zatim eliminaciji, sve dok ne prestane išta značiti. I kada brak više nije doživotna obveza između muškaraca i žena, već samo ceremonija s plitkim značenjem kao većina modernih ceremonija, tada će njegova dekonstrukcija i uništenje biti potpuni.
Dekonstrukcija braka sastojala se najprije u potkopavanju njegove trajnosti, potom njegove ekskluzivnosti i konačno kao institucije bilo kakvog značenja. Fashionistice koje tvrde da čekaju da se legaliziraju istospolni „brakovi“ nisu borci za ravnopravnost braka; to im je izgovor za tvrdoglavo odbijanje braka. Nikad se nije radilo o istospolnom „braku“. Uvijek se radilo o braku.
U svijetu koji dekonstrukcionisti pokušavaju izgraditi, brak će postojati, ali neće značiti ništa. Poput komercijaliziranih praznika, to će biti događaj, ali ne i institucija; stari ritual bez dubljeg smisla; egoistični pokušaj pažnje i samoslavlje lišeno dubljeg značenja. Bit će to predstava prazna kao što su crkve i sinagoge u kojem će se održati.
Dekonstrukcija braka samo je jedan dio šire dekonstrukcije spola, pretvarajući ih iz stanja postojanja u stanje uma. Raskidu braka prethodila je dekonstrukcija spolnih uloga, a nakon istospolnog „braka“ dolazi uništenje spola, koji se od sada smatra samo dobrovoljnim identitetom – kostimom koji se oblači i skida po potrebi. Uništavanje spolnih uloga bilo je preduvjet za uništenje spola. Svaka dekonstrukcija prirodno vodi do sljedećeg. Ovaj proces nema drugog cilja doli potpune dekonstrukcije. Homoseksualni „brak“ nije krajnji cilj, baš kao muškarci u ženskoj odjeći koji koriste ženski zahod nisu krajnji cilj. Uopće ne postoji krajnji cilj.
Ljevičarska dekonstrukcija društvenih institucija ne traži jednakost, već uništenje. Sve dok postoje institucije koje su prethodile ljevici, ona će ih nastaviti uništavati sve do ne ostane ništa osim praznog platna, bezumne anarhije u kojoj može nametnuti svoj savršenu i idealnu viziju kako bi svi trebali živjeti. Jednakost je samo povod za dekonstrukciju.
Ako promijenite parametre stvari, ona prestaje funkcionirati. Redefiniranje i rastezanje njegovog značenja čini da prestaje imati značenje. Ruža pod bilo kojim drugim imenom može mirisati jednako slatko, ali ako promijenite značenje riječi „ruža“ da znači bilo što što raste iz zemlje, sam koncept i značenje onoga o čemu govorite nestaju i ne mogu se vratiti bez izvorne definicije.
Ljevičarski program društvene dekonstrukcije je rat oko ideja i koncepata. Slogani o jednakosti koriste se za proširenje značenja institucija i načina života sve dok ne postanu toliko široki da zahvate sve i ništa. A kad nešto obuhvaća sve, kad ruža znači sve što raste iz zemlje, tada prestaje išta značiti.
Dekonstrukcija je rat protiv definicija, granica i parametara. To je rat protiv definiranja, koji se provodi kriminalizacijom ograničenja definicija. Kada inkluzivnost postane zapovijed, isključivost – u braku ili bilo gdje drugdje – brzo nailazi na društveno neodobravanje i onda postaje zločin iz mržnje. Ako se društveno dobro postiže samo maksimalnom uključenošću i bezgraničnom tolerancijom, dakle bilo koji oblik ekskluzivnosti – po pitanju vlasništva, osoba, ideja — sebičan je stav koji se suprotstavlja kolektivnom nagonu da se sve učini zajedničkim vlasništvom bez trajnog značenja ili vrijednosti.
Kao što pokazuje Tisuću devetsto osamdeset četvrta, Orwell je razumio da se tiranija temelji na definicijama. Teško je izboriti se za slobodu ako za nju nema riječi. Teško je sačuvati brak ako je koncept prestao postojati. U Orwellovoj Oceaniji, osnovni ljudski pojmovi zamijenjeni su njihovim suprotnostima. Lijeva dekonstrukcija društvenih vrijednosti čini to isto bitnim institucijama kao što je brak, koje postaju nešto samo trenutno važno, lišeno bilo kakve trajne prirode ili vrijednosti.
Najveći trik ljevice je dati stvarima njihova suprotna značenja. Krađa bi trebala biti dijeljenje. Zločin je pravda. Imovina je pak krađa. Svaku dekonstrukciju prati inverzija. Kao rezultat toga, stvar koja je podvrgnuta navedenom procesu postaje svoja suprotnost i prestaje imati svoju staru, inherentnu vrijednost i počinje imati novu, „prosvijetljenu ”.
Da bismo dekonstruirali osobu, moramo dekonstruirati njena uvjerenja, a zatim i način života. Dekonstruiraš slobodu dok ne postane ropstvo. Dekonstruirate mir dok ne počne značiti rat. Dekonstruirate vlasništvo dok ne počne značiti otimanje. Također dekonstruirate brak sve dok ne počne značiti fizičku zajednicu između bilo koje skupine ljudi za bilo koje vrijeme. A to je suprotno od onoga što je brak.
Dekonstrukcija braka provodi se u okviru dekonstrukcije spola i obitelji, a ova pak dio je dugoročnog programa dekonstrukcije čovjeka. Kad se svaka osnovna vrijednost poništi, izvrne i prikaže kao slučajna i besmislena, tada se otkriva i čovjek kao slučajno i besmisleno biće čije postojanje moraju oblikovati oni koji su „mudriji”. Konačna dekonstrukcija eliminira naciju, vjeru, obitelj, pa čak i spol. Cilj je učiniti ljudsku dušu praznom pločom na kojoj će se moći pisati.
To je ono što je u pitanju. Nije to borba za pravo na jednakost, nego za pravo na definiranje. Nije riječ o tome hoće li se muškarci moći ženiti, nego hoće li brak uopće imati smisla. Riječ je o očuvanju oblika i strukture temeljnih društvenih pojmova koji definiraju naše identitete, kako bi se ti pojmovi spasili, a ne pristanku na njihovu dekonstrukciju i poništenje.
Pred nama se postavlja pitanje: hoće li institucije koje nam daju smisao moći održati svoje značenje? A ovo pitanje je pitanje opstanka. Društva ne mogu preživjeti bez definicija. Nacije ne preživljavaju samom činjenicom okupacije prostora. Dekonstrukcija identiteta je i uništavanje ljudi. To je ono protiv čega se zapravo borimo.
