• DEI (Diversity, Equity, Inclusion) je politička strategija koja promiče raznolikost, jednakost i uključenost. Cilj joj je povećati sudjelovanje pripadnika manjinskih društvenih skupina u različitim organizacijskim strukturama, najčešće na razini zapošljavanja i napredovanja.
• Manjinske društvene skupine identificiraju se uglavnom na temelju spola, rase, etničke pripadnosti ili seksualne orijentacije. U praksi to znači davanje prednosti kandidatima na temelju karakteristika koje su izvan njihove kontrole, a ne na temelju njihovih sposobnosti ili iskustva.
• To je oblik legalizirane diskriminacije, koja potkopava načelo jednakih mogućnosti i dovodi do odabira na temelju ideoloških kriterija, a ne na kriteriju temeljenom na zaslugama.
• Zamjena jednakih mogućnosti “poštenim tretmanom” dovodi do toga da se najkompetentniji kandidati prešućuju u korist onih koji se uklapaju u preferirane kategorije.
• UN je uveo politiku DEI-a u brojne svoje strukture, čineći ih arenom za ideološko eksperimentiranje. Ako UN ne promijeni smjer, riskira gubitak autoriteta u očima država članica i društava.
Ujedinjeni narodi, osnovani 1945., trebali su biti bastion međunarodne suradnje, promičući mir, ljudska prava i gospodarski razvoj diljem svijeta. Njihova je uloga u oblikovanju globalnog poretka desetljećima neupitna, iako su često kritizirani zbog svoje birokracije, neučinkovitosti i ovisnosti o interesima velikih sila. Međutim, posljednjih godina UN je skrenuo prema ideologijama koje nisu povezane s njegovim izvornim ciljevima. Jedan od najkontroverznijih trendova je implementacija politika različitosti, jednakosti, uključenosti (DEI).
Što je DEI i odakle dolazi?
Politike DEI-a imaju svoje korijene u akademskim i aktivističkim pokretima koji su stekli popularnost na Zapadu u drugoj polovici 20. stoljeća. Njihov je cilj bio ispraviti povijesne nepravde aktivnim promicanjem skupina koje se smatraju diskriminiranima, poput crnaca u SAD-u. Njegovi temelji datiraju iz borbe za građanska prava u SAD-u, kada su antirasistički i emancipacijski pokreti i organizacije koje rade za osobe s invaliditetom i seksualne manjine nastojali eliminirati sustavnu diskriminaciju i nejednakost.
Jedan od ključnih poticaja za razvoj DEI ideja bile su zakonske promjene poput American Civil Rights Act iz 1964. godine, koji je zabranjivao diskriminaciju na temelju rase, spola, vjere ili nacionalnog podrijetla. Sljedećih desetljeća uvedeni su različiti oblici “afirmativne akcije”, odnosno akcije usmjerene na izjednačavanje mogućnosti skupina povijesno marginaliziranih kroz “pozitivnu” diskriminaciju. U akademskom kontekstu i na tržištu rada počeli su se pojavljivati programi zapošljavanja koji daju prednost osobama iz etničkih manjina i drugim skupinama za koje se smatra da su nedovoljno zastupljene. U 1980-im i 1990-im godinama koncept raznolikosti počeo je prodirati u upravljanje ljudskim potencijalima u poduzećima, javnoj upravi i obrazovnim institucijama. Organizacije su počele koristiti strategije usmjerene na povećanje broja predstavnika različitih društvenih skupina u svojim strukturama. U to se vrijeme pojavio i koncept uključenosti, koji podrazumijeva ne samo prisutnost, već i aktivno sudjelovanje i utjecaj ljudi iz skupina koje se smatraju podzastupljenima. Na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće koncept jednakosti postao je sve popularniji. Za razliku od tradicionalnog pojma jednakih mogućnosti, jednakost podrazumijeva potrebu uzimanja u obzir povijesnih i strukturalnih nejednakosti uvođenjem posebnih kompenzacijskih mjera. To je, među ostalim, značilo provođenje politike kvota, preferencijalnog tretmana određenih društvenih skupina pri zapošljavanju i napredovanju te prilagodbu obrazovnih i profesionalnih sustava pretpostavkama inkluzivne ideologije.
Posljednjih godina koncept DEI-a počeo se aktivno promovirati na međunarodnoj razini, uključujući: organizacije poput UN-a, Europske unije i globalnih korporacija. Mnoge institucije implementirale su službene DEI strategije koje uključuju i promjene u jeziku i komunikaciji (npr. korištenje rodno neutralnih pojmova) i specifične administrativne radnje, kao što je obvezna obuka protiv diskriminacije ili mehanizmi procjene raznolikosti. Trenutačno je DEI jedan od ključnih alata socijalne politike u mnogim zapadnim zemljama, a njegova provedba pokriva i javni i privatni sektor. No, način provedbe ovih pretpostavki i njihov utjecaj na društvo ostaje predmetom intenzivne rasprave, jer umjesto da se fokusira na stvarno izjednačavanje mogućnosti kroz obrazovanje ili uklanjanje zakonskih prepreka, DEI uvodi mehanizme preferencija koji zapravo stvaraju novi oblik diskriminacije – ovaj put usmjeren na ljude izvan preferiranih skupina.
DEI u strukturama UN-a – dokumenti i birokracija agencija
Implementacija politike DEI-a u strukturama UN-a odvija se na dva načina – s jedne strane, kroz službene dokumente organizacije, a s druge strane, kroz birokratske mehanizme agencija, gdje ideološki jezik i novogovor postaju neodvojivi element djelovanja. Iako dokumenti UN-a definiraju opći okvir politike jednakosti, upravo se u svakodnevnom radu agencija organizacije ta ideologija provodi, često na način koji je kontroverzan i odudara od izvornih ciljeva UN-a. U praksi to znači da, primjerice, pri zapošljavanju u UN-u nisu presudne vještine ili iskustvo kandidata, već njegova pripadnost rasnoj, etničkoj ili seksualnoj manjini.
Dokumenti UN-a
UN je godinama usvajao rezolucije, izvješća i strategije kojima je cilj “promicati jednakost i uključivost” diljem svijeta. Ovi dokumenti sve više uključuju odredbe o fluidnom rodnom identitetu, jednakosti ili “poštenom” tretmanu (umjesto jednostavno jednakih mogućnosti) i obvezu uzimanja u obzir “različitih identiteta” u svakom području javne politike. Značajan primjer je Strategija UN-a za LGBTQIA+ inkluziju, pokrenuta 2019. , čiji je cilj „osigurati punu inkluzivnost u radu organizacija“. Strategija potiče tvrtke da “stvore inkluzivna radna okruženja i preporučuje da organizacije nastoje predstavljati LGBTQIA+ osobe na svim razinama upravljanja.” U nekim slučajevima, smjernice sugeriraju da bi upravni odbori trebali uključivati ljude koji se identificiraju s ovom pozadinom, kako bi se “srušile povijesne prepreke i osiguralo bolje razumijevanje problema s kojima se suočava ova grupa.”
Birokracija agencija UN-a – novogovor kao oruđe ideologije
Dok službeni dokumenti UN-a daju opći okvir za politiku DEI-ja, stvarna provedba se odvija u birokratskim stvarnostima agencija organizacije, često kroz složen i ideološki nabijen novogovor. U izvješćima, smjernicama i publikacijama WHO-a, UNFPA-e, UNICEF-a i UN Women pojavljuje se jezik koji ne samo da redefinira osnovne pojmove, već nameće i specifičnu viziju društva.
To je posebno vidljivo u dokumentima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), gdje klasični medicinski termini ustupaju mjesto novim definicijama u skladu s DEI ideologijom. U službenim izvješćima umjesto termina “žena” sve se češće koriste pojmovi “menstruirajuće osobe” (“žene, djevojke i druge osobe koje imaju menstruaciju”) ili “osobe reproduktivne dobi”, što je izazvalo polemike među medicinskim stručnjacima. WHO uvodi terminologiju usmjerenu na “rodnu neutralnost” u medicinski jezik, tvrdeći da ima za cilj biti uključiv.
Sličan mehanizam djeluje u Populacijskom fondu Ujedinjenih naroda (UNFPA), koji u svojim izvješćima koristi novogovor za redefiniranje pojmova vezanih uz obitelj, seksualnost i spol. U dokumentima ove organizacije sve češće se mogu susresti sintagme poput “reproduktivna pravda”, koja ne znači samo pristup kontracepciji, već i aktivno promicanje tzv. reproduktivnih i seksualnih prava (u koja, prema protivnicima prava na život od začeća, spada i pobačaj) u kontekstu rodnog identiteta.
Konačno, UNICEF (organizacija posvećena obrazovanju i zagovaranju djece) implementira DEI kroz jezik koji naglašava fluidnost rodnog identiteta i potrebu da se obrazovni programi prilagode “različitim identitetima učenika”. U dokumentima ove organizacije mogu se pronaći pojmovi kao što je ” rodno osjetljivo obrazovanje”, što u praksi znači provođenje programa koji djecu uče da je “rod spektar” i da rodni identitet može biti neovisan o biologiji.
Ideologija ispred misije?
Usporedba službenih dokumenata UN-a s praksama koje provode njegove agencije pokazuje da politike DEI-a daleko nadilaze neutralno promicanje jednakosti i počinju poprimati ideološki karakter. Dok glavne rezolucije UN-a često koriste prilično općenite formulacije, u birokratskoj stvarnosti agencija novogovor postaje alat za nametanje specifične vizije društva. Terminologija korištena u izvješćima WHO-a, UNFPA-e i UNICEF-a ne samo da redefinira klasične koncepte, već također utječe na zdravstvene, obrazovne i demografske politike diljem svijeta, često na način koji nije povezan sa stvarnim društvenim potrebama.
Zašto je DEI loša politika?
Najveći problem DEI-a je njegova temeljna kontradikcija s načelom jednakih mogućnosti. Umjesto da svima pruži jednake prilike za napredovanje, DEI traži “jednakost” koja ispravlja nepravde iz prošlosti prema određenim skupinama, što znači da procesi zapošljavanja i napredovanja moraju favorizirati osobe iz određenih manjinskih zajednica, čak i ako to zahtijeva diskriminaciju kvalificiranijih kandidata.
Posljedica takve politike je pad kvalitete kadra, jer selekcija neminovno mora pasti na ljude koji udovoljavaju zahtjevima politike različitosti, bez obzira na njihove sposobnosti. U institucijama kao što je UN, gdje se ključne odluke tiču globalnih sukoba, javnog zdravlja ili humanitarne pomoći, takav pristup može dovesti do ozbiljnih posljedica, uključujući i loše strateške odluke.
Osim toga, politike DEI-a dovode do sve veće polarizacije i unutarnjih sukoba. Umjesto izgradnje kohezije i suradnje, stvara se atmosfera sumnjičavosti u kojoj se kadrovska rješenja doživljavaju kao rezultat političkog pritiska, a ne stvarne procjene sposobnosti. Mnoga izvješća pokazuju da se osoblje UN-a žali na povećane napetosti i osjećaj nepravde koji proizlaze iz novih pravila zapošljavanja i napredovanja.
Sažetak – Quo Vadis, UN?
Politike DEI-a, unatoč uzvišenim sloganima o jednakosti i socijalnoj pravdi, dovode do rušenja načela na kojima su počivale međunarodne institucije. Uvođenjem preferencija na temelju rase ili spola UN potkopava meritokraciju, produbljuje društvene podjele i gubi na vjerodostojnosti.
Politike DEI-a bile su namijenjene uklanjanju nejednakosti, ali u praksi stvaraju nove oblike segregacije:
umjesto jednakih mogućnosti – uvedene su preferencije za odabrane skupine;
umjesto kompetencija odlučujuće postaju društvene kategorije;
umjesto neutralnosti, UN se bavi ideološkim eksperimentima.
Ako organizacija ne preispita svoj pristup, mogla bi postati sve manje poštovan igrač u međunarodnoj areni, uhvaćena u kulturni rat ili ideološki spor, te izgubiti sposobnost učinkovitog djelovanja u ključnim područjima kao što su mir, ljudska prava i gospodarski razvoj. UN se nalazi u ključnom trenutku svoje povijesti. Mnoge države članice već kritiziraju UN zbog odvojenosti od stvarnih problema svijeta i usredotočenosti na ideološke programe nauštrb rješavanja globalnih kriza.
Države koje financiraju UN, uključujući SAD, sve više preispituju mudrost nastavka podupiranja organizacije koja se, umjesto da učinkovito djeluje u međunarodnoj areni, bavi ideološkim sukobima. Ako se ovaj trend nastavi, UN bi mogao doživjeti ne samo krizu imidža, već i stvarni pad financiranja i utjecaja na globalnu politiku.
Julia Książek – analitičarka Centra za međunarodno pravo Ordo Iuris
