Članak 1: Znanstvena je činjenica da svaki ljudski život započinje začećem.
Članak 2: Svaki je ljudski život kontinuum koji započinje začećem i odvija se kroz razna razdoblja sve do smrti. Znanost imenuje različita razdoblja, uključujući zigotu, blastociste, embrij, fetus, dojenče, dijete, adolescenciju i odraslu dob. To ne mijenja znanstveni konsenzus o činjenici da je u svim razdobljima razvoja svaki pojedinac živi član ljudske vrste.
Članak 3: Od samog začeća svako nerođeno dijete je po prirodi ljudsko biće.
Članak 4: Sva ljudska bića, kao članovi ljudske obitelji, imaju pravo da im se prizna urođeno dostojanstvo i zaštita njihovih neotuđivih ljudskih prava. To je utvrđeno u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima, Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima i drugim međunarodnim dokumentima.
Članak 5: Ne postoji nikakvo međunarodnim pravom utvrđeno pravo na pobačaj, ni učinkom obvezujućih ugovora, ni po učinku propisanih međunarodnih zakona. Nijedan dokument Ujedinjenih naroda ne uspostavlja ili priznaje doslovno pravo na pobačaj.
Članak 6: Odbor za ukidanje svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) i druga nadzorna tijela potaknuli su vlade na promjenu vlastitog zakonodavstva o pobačaju. Ta su tijela tumačili kao da, na eksplicitan ili implicitan način, ugovori uključuju pravo na pobačaj.
Nadzorna tijela koja kontroliraju odredbe nemaju nikakvu vlast, ni na temelju ugovora kojim su ustanovljeni, ni na temelju općih pravila međunarodnog prava, tumačiti ugovore tako da bi donosili nove obveze državama i da bi mijenjali bit samih ugovora.
Posljedično tome, svako tijelo koji tumači sporazum tako da uključuje pravo na pobačaj djeluje izvan svojih ovlasti i suprotno od vlastitog mandata. Ta ultra vires (neovlaštena) djela ne stvaraju nikakvu pravnu obvezu za države potpisnike ugovora, a ni države ih ne trebaju prihvatiti kao elemente koji doprinose formiranju novog običajnog međunarodnog prava.
Članak 7: Tvrdnje međunarodnih agencija i nevladinih subjekta po kojima je pobačaj ljudsko pravo su lažne i treba ih odbaciti.
Ne postoji nikakva međunarodno pravna obveza da se omogući pristup pobačaju po nijednoj osnovi, uključujući, ali ne isključivo, koji se odnose na zdravlje, privatnost ili seksualnu autonomiju, ili čak ne-diskriminaciju.
Članak 8: Temeljna načela kojim međunarodno pravo tumači ugovore, su obveza dobronamjernosti i načelo pacta sunt servanda, kao i odgovornost za zaštitu života svojih naroda, države se mogu i moraju pozivati na te ugovore koja jamče pravo na život uključujući i odgovornost države da štiti još nerođenu djecu od pobačaja.
Članak 9: Vlade i članovi društva moraju osigurati da nacionalni zakoni i politike zaštite ljudsko pravo na život od samog začeća. Oni također moraju odbaciti i osuditi pritiske koji idu za tim da se usvoje zakoni koji legaliziraju ili depenaliziraju pobačaj.
Nadzorna tijela za provedbu ugovora, agencije i dužnosnici Ujedinjenih naroda, regionalni i nacionalni sudovi, i bilo koje druge osobe, moraju odustati, implicitno ili eksplicitno, od tvrdnji da postoji pravo na pobačaj na temelju međunarodnog prava.
Kada te lažne tvrdnje budu izgovorene ili kada se vrše pritisci na njih, države članice moraju tražiti odgovornost preko Ujedinjenih naroda.
Pružajući pomoć onima u razvoju ne bi se smjelo promicati ili financirati pobačaj. Oni koji pružaju pomoć ne bi je trebali uvjetovati prihvaćanjem pobačaja.
Financiranje međunarodnih programa za medicinsku njegu majki i djece mora jamčiti uspješan ishod trudnoće i za majke i njihovu djecu, te bi majkama trebao pomoći prihvaćati novi život u svim okolnostima.
Mi – odvjetnici i zagovornici ljudskih prava, znanstvenici, parlamentarci, diplomati i stručnjaci u medicinskim i međunarodnim ustanovama – proglašujemo ovdje ove članke.
San Jose, Costa Rica
25. ožujak 2011
Izvor: https://sanjosearticles.com
http://web.archive.org/web/20160401154555/https://sanjosearticles.com/?page_id=548&lang=hr
Print