Parlamentarna skupština Vijeća Europe donijela je 27. siječnja ove godine Rezoluciju 2361 (2021)[1] u kojoj se osvrće na zdravstvene, gospodarske i socijalne probleme uzrokovane virusom SARS‑CoV‑2, a poseban naglasak stavljen je na važnost globalno rasprostranjenog cijepljenja stanovništva.
Međutim, usprkos naglašavanja važnosti cijepljenja, u istoj Rezoluciji je istaknuto da cijepljenje ne smije biti obvezno, da građani o neobveznosti cijepljenja moraju biti informirani, da nije dopušteno vršiti politički, društveni ili bilo kakav drugi pritisak ili izlagati diskriminaciji građane koji se iz bilo kojeg razloga ne žele cijepiti.
S druge strane, Europski sud za ljudska prava donio je 8. travnja 2021. god. u predmetu Vavřička i dr. protiv Češke[2] presudu u kojoj je zaključio da je obvezno cijepljenje djece koje se provodi u Češkoj protiv nekoliko bolesti (tetanus, ospice, zaušnjaci, rubeole i druge bolesti) „nužno u demokratskom društvu“ i da je kao takvo legitimno sa stajališta ljudskih prava.
Radi se o presudi donesenoj povodom zahtjeva podnesenih 2013. i 2014. godine od strane dviju čeških obitelji, a u kojima se pokušalo osporiti odluke čeških upravnih tijela i sudova, kojima je njihovoj djeci uskraćeno pravo na pohađanje škole odnosno vrtića, a zbog odbijanja propisanog i obvezujućeg cijepljenja od navedenih bolesti.
Podnositelji zahtjeva pozivali su se na povredu prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života propisano člankom 8. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, što je Sud odbio ustvrdivši da je ograničavanje prava u navedenom slučaju bilo opravdano zbog prevladavajućeg interesa zaštite javnog zdravlja i života građana (čl. 8. st. 2. Konvencije) te da je u tom smislu država u obvezi na području pod vlastitom jurisdikcijom poduzeti prikladne mjere zaštite zdravlja i života građana.
U predmetnoj presudi sud je iznio mišljenje „da tamo gdje je zauzeto stajalište o neefektivnosti politike dobrovoljnog cijepljenja u postizanju i održavanju „imuniteta krda“, nacionalne bi vlasti mogle razumno uvesti obvezno cijepljenje kako bi se postigla odgovarajuća razina zaštite od ozbiljnih bolesti“. Na prvi pogled takvo mišljenje Suda je u kontradikciji s naprijed navedenom rezolucijom Vijeća Europe. Iako ista rezolucija ne predstavlja za Sud pravno obvezujući izvor, ne može se zanemariti činjenica da je Sud institucija Vijeća Europe, zatim da primjenjuje Konvenciju koju je donijelo Vijeće Europe te pravna stajališta Vijeća Europe u navedenom smislu ne mogu biti olako zaobiđena od strane Suda.
Pored toga, treba imati u vidu da se u navedenom sudskom predmetu radi o bolestima i cjepivima kod kojih su nedvojbeno utvrđene sve relevantne medicinske činjenice koje opravdavaju cijepljenje, dok kod Covid-19 i cjepiva koja se koriste protiv te bolesti, postoje još uvijek brojne nedorečenosti i kontroverze iz kojih proizlazi nesigurnost i nesaglediv rizik od primjene cjepiva po ljudsko zdravlje, zbog čega se očito ne bi smjelo, sa stajališta zaštite ljudskih prava, primjenjivati propisi koji bi uključivali obvezno cijepljenje ili koji bi podrazumijevali pritisak ili diskriminaciju građana koji odbijaju cijepljenje. Prema Nürnberškom kodeksu[3] eksperimenti nad ljudima (prisilni ili prikriveni) nisu dopušteni. Iznimka je pristanak ispitanika/pacijenta pod uvjetom da je dobio pravodobne i potpune informacije o cijelom postupku, ponajviše o mogućim negativnim posljedicama.
U tom smislu, vrlo je važna osviještenost građana o pravnoj neutemeljenosti prisilnog cijepljenja protiv SARS‑CoV‑2 kao i pritisaka ili diskriminacija zbog odbijanja cijepljenja, sve dok se eventualno na čvrstim i nepobitnim znanstvenim dokazima ne utvrdi korisnost i pouzdanost cijepljenja odnosno isključe neprihvatljivi zdravstveni rizici istoga.
U Zagrebu, 19. travnja 2021.
[1] https://pace.coe.int/en/files/29004/html
[2] https://hudoc.echr.coe.int/eng#{%22itemid%22:[%22001-209039%22]}
[3] https://encyclopedia.ushmm.org/content/en/article/the-nuremberg-code
