Ordo Iuris podupire zahtjeve Hrvatskog svjetskog kongresa za dosljednom i jednakom primjenom europskih rezolucija koje pozivaju države članice na suočavanje s posljedicama komunističkih i drugih totalitarnih i nedemokratskih režima iz prošlosti.   

Hrvatski svjetski kongres uputio je 17. kolovoza 2020. g. pismo predsjedniku Hrvatskog sabora u kojemu se zahtjeva dosljedna primjena europskih rezolucija o suočavanju s posljedicama totalitarnih režima, a primarno zakonska zabrana simbola, znakova te obilježavanja komunističkog totalitarnog režima jednako kao i nacističkog, fašističkog i ustaškog.

Ordo Iuris je analizirao navedeno pismo i zaključio da je isto načelno opravdano, a naročito da s punim činjeničnim i pravnim utemeljenjem konstatira kako vlasti Republike Hrvatske nisu dosljedno primijenile navedene europske rezolucije i da se nejednako odnosno pristrano odnose prema ostavštini komunističkog totalitarnog režima, uslijed čega se strukture kao i idejni i vrijednosni koncepti toga formalno poraženog sustava i dalje održavaju u javnom i političkom životu i uzrokuju unutarnje društvene i političke prijepore kao i zastoje u razvoju društva. 

U navedenom pismu Hrvatski svjetski kongres se poziva na Rezoluciju Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe iz 2019. god. i na druge europske dokumente koji pozivaju zemlje članice na suočavanje s posljedicama totalitarnih komunističkih i drugih nedemokratskih režima (Rezolucije Parlamentarne skupštine Vijeća Europe br. 1096 iz 1996. g. i br. 1481 iz 2006. g., Rezolucija Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu iz 2009. g.) te na Deklaraciju Hrvatskog sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945 – 1990. iz 2006. g. (NN 76/2006),

Smatraju da je osnovni hrvatski društveno – politički problem iskrivljena i nedovoljno istražena hrvatska povijest, a napose povijest 2. svjetskog rata i poraća, slijedom čega se brojne poluistine, laži i neutemeljena tumačenja prelijevaju u politički i javni život gdje neprestano izazivaju ili produbljuju već postojeće prijepore i rascjepe u hrvatskom društvu. Da bi se ta štetna pojavnost suzbila, smatraju potrebnim stvoriti novi zakonodavni okvir koji će osigurati jedinstven ili jednak normativni tretman određenih negativnih pojavnosti i koji će ujedno na adekvatan način zaštiti slobodu misli i govora.

Nadalje smatraju da je sadašnji pravosudni, politički i društveni tretman totalitarnih sustava nejednak i da diskriminira konzervativna ili desna stajališta u korist lijevih, što predstavlja selektivan i nedosljedan odnos prema navedenim europskim dokumentima. Ovo se posebno pokazalo u slučaju odlučnog i brzog usvajanja Istambulske konvencije, te u istovremenom ignoriranju zahtjeva za osudom totalitarnih komunističkih režima.

Ističu da su u Rezoluciji Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. g. izjednačeni i jednako osuđeni nacistički i komunistički zločini, koji su u 20. stoljeću doveli do gubitaka života i sloboda u do tada neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti, no usprkos tome, umjesto istraživanja tih zločina, u javnim prostorima nekih postkomunističkih država i dalje postoje spomenici kojima se veličaju takvi režimi.

Nadalje izdvajaju poruku iz Rezolucije br. 1096 iz 1996. g. u kojoj se upozorava nove demokracije da ukoliko ne osude zločine totalitarnog komunističkog poretka, ne obeštete žrtve kršenja ljudskih prava, ne uskrate privilegije koje su stekli pripadnici totalitarnog poretka, te ukoliko stranke sljedbenice komunističkih organizacija ne osude zločine svojih prethodnika i od njih se ne distanciraju, da prijeti opasnost od restauracije vrijednosnog sustava prethodnog poretka.

U zahtjevu se nadalje ističe da je Vlada RH u namjeri smanjenja javne netrpeljivosti donijela 2017. g. Odluku o osnivanju Vijeća za suočavanje s vladavinom nedemokratskih režima, a koje je 2018. g. donijelo dokument iz dva dijela i to pod naslovom „Temeljna polazišta i preporuke„ i „O posebnom normativnom uređenju simbola, znakovlja i drugih obilježja totalitarnih režima i pokreta“, te da oko drugog dokumenta nije postignuto suglasje članova Vijeća, a zbog nejednakog tretmana simbola komunističkog odnosno naci – fašističkog režima, odnosno zbog neosnovanog favoriziranja komunističkog režima podvođenjem pod kategoriju antifašizma.

U tom smislu podnositelji zahtjeva smatraju da se podvođenjem komunizma pod antifašizam promiču stare totalitarne koncepcije, a politički protivnici s desna neutemeljeno optužuju za ustaštvo. O pravom karakteru „antifašizma“, ističu, govore brojni zločini koji su obilježili partizansko ratovanje od navodnog ustanka u Srbu 27. 07. 1941. pa sve do tragičnih događanja na Bleiburgu i Križnom putu, te na nebrojenim stratištima uglavnom nedužnih žrtava (Huda jama, Macelj, Kočevski rog, itd.).

Također smatraju da cilj partizanskog komunističkog ustanka nije bio antifašizam nego osvajanje vlasti i uspostava komunističkog poretka u kojem su potom zabranili političke stranke i uveli strahovladu odnosno oštru represiju nad političkim neistomišljenicima, itd.… O navedenome svjedoči i činjenica da je u početku 2. svjetskog rata komunistički Sovjetski savez bio saveznik nacističke Njemačke, da su sporazumno napali i podijelili Poljsku, da je Staljin čestitao Hitleru na osvajanju Pariza i podržao njemačko bombardiranje Londona, te da su jugoslavenski komunisti kao ekspozitura moskovske komunističke centrale pokrenuli partizanski rat tek nakon napada Njemačke na Sovjetski savez 22. 06. 1941.

Nadalje ističu, da samo komunisti rabe naziv antifašizam i nazivaju sebe antifašistima dok se, primjerice, zemlje saveznice u ratu protiv Trojnog pakta tako ne nazivaju, a taj pojam ne koristi ni Italija u kojoj je fašizam nastao.

U zaključku ponavljaju, da se komunizam ne može sakriti iza antifašizma, a da bi njegove simbole, znakove i obljetnice trebalo potpuno zabraniti kao i nacističke, fašističke i ustaške.

Na tragu iznesenoga Ordo Iuris Hrvatska također smatra da je evidentno da vlasti Republike Hrvatske nisu na zadovoljavajući način primijenile europske dokumente u kojima se izriče osuda komunističkog totalitarizma kao niti naprijed navedenu Deklaraciju Hrvatskog sabora iz 2006. g.

Istraživanje počinjenih ratnih i poratnih zločina te masovnih represija i povreda temeljnih ljudskih prava i sloboda, provodi se sporadično, neorganizirano i nevoljko, zapravo s prilično vidljivim indikacijama namjerne opstrukcije.

Razlozi tome su, po našem mišljenju, u činjenici da su vlasti Republike Hrvatske i većina stranačkih i drugih političkih i društvenih čimbenika (mediji, fakulteti društvenih i humanističkih usmjerenja, instituti, tzv. civilno društvo i sl.) pod dominantnim utjecajem pripadnika bivšeg komunističkog režima ili njihovih bioloških i idejnih nasljednika.

Posljedica navedenog stanja je ta da u široj hrvatskoj javnosti nema dovoljno svijesti o strahotama komunističke vladavine nego se na taj sistem i razdoblje gleda bez dovoljne i ispravne kritičke distance i nerijetko sa simpatijama. Tome značajno pridonosi i objektivna činjenica da je komunistička revolucionarna borba za nasilno preuzimanje vlasti i uspostavljanje komunističkog sistema bila pomiješana sa širim narodnim pokretom usmjerenim primarno protiv fašističkog režima te za nacionalno oslobođenje od okupacijskih snaga i za povrat hrvatskih krajeva koji su bili ugovorno predani susjednim državama. Također, navedenome pridonosi i činjenica da se partizanski rat zajedno sa počinjenim masovnim zločinima i komunističkim terorom, od strane njegovih protagonista i nasljednika proglašava antifašističkom borbom čime se nepravedno i neutemeljeno konvalidira i nekritički usvaja kao pozitivna vrijednost čak i od strane službenih državnih vlasti i institucija.

S te se, očito netočne, antifašističke pozicije, gotovo ukupno političko djelovanje s antikomunističkih pozicija nastoji olako ili bez osnove kategorizirati kao povijesni revizionizam, desni ekstremizam, fašizam ili ustaštvo.

Zbog ovakve situacije, postoji veliko nezadovoljstvo i podjele u hrvatskom društvu, koje oduzimaju vrijeme i energije, koje bi bile iskoristive za razne konstruktivne i kreativne političke projekte usmjerene na materijalni i duhovni napredak hrvatske države. Osim toga, navedene povijesno – ideološke kontroverze mogu eskalirati i dovesti do još ozbiljnijih polarizacija i kriza, bilo same po sebi ili kao plod instrumentalizacije od strane potencijalnih i zainteresiranih vanjskih i unutarnjih subverzivnih čimbenika.

Smatramo da je put za ozdravljenje hrvatskog društva od navedene pojavnosti u tome da se jasnim, učinkovitim i zdravim zakonodavnim okvirom osigura što brže i učinkovitije institucionalno razrješavanje ostavštine komunističke vladavine, na način koji će omogućiti:

• potpuno institucionalno, komisijsko i znanstveno – publicističko razjašnjavanje komunističkih ratnih i poratnih zločina i masovnih kršenja ljudskih prava i sloboda;
• obilježavanje svih stratišta i mučilišta i izražavanje pijeteta prema žrtvama i njihovim obiteljima;
• pokretanje kaznenih procesa u slučajevima u kojima je to zbog proteka vremena još uvijek moguće;
• cjelovito i profesionalno detektiranje mreže agenata tajnih komunističkih sigurnosnih i obavještajnih službi, kao i ključnih ideologa, aktera i modaliteta provedbe jugoslavensko – komunističke diktature odnosno masovnih sustavnih i pojedinačnih kršenja temeljnih ljudskih prava i sloboda;
• stavljanje pod odgovarajući zakonski i institucionalni tretman komunističkih simbola i manifestacija uz nužno uvažavanje sloboda i prava misli i govora kao i pozitivnih antifašističkih i nacionalno – oslobodilačkih elemenata partizanske borbe.

Ordo Iuris također smatra da bi se u istom normativnim aktu ili barem paketu, trebalo obuhvatiti i posljedice koje po današnji poredak proizlaze iz ustaškog režima i države NDH, a s ciljem također objektivnog istraživanja, dokumentiranja i sankcioniranja počinjenih zločina i nedemokratskih i nepoželjnih državno – političkih koncepcija, čime bi se stvorile jasne osnove za osudu negativnih pojava ali i onemogućilo daljnje učinke onih uvriježenih spoznaja koje su očit produkt jugoslavensko – komunističke propagande (npr. o broju žrtava pojedinih logora i stratišta i sl.), koja je smjerala ne samo na maksimalnu kompromitaciju ustaškog režima i time na opravdanje vlastitih zločina nego i na kompromitaciju ideje hrvatske državne neovisnosti kao takve.                              

Na navedeni način bi se kontroverze oko drugog svjetskog rata i naravi ustaškog i kasnijeg komunističkog totalitarnog režima, mogle eliminirati iz fokusa tekuće politike i delegirati nadležnim institucijama koje bi djelovale ex lege u jasnom normativnom okviru, čime bi se uklonile osnove za pogubne i iscrpljujuće društvene i političke prijepore, oslobodile energije za kreativne i konstruktivne političke inicijative i projekte, te onemogućilo djelovanje postojećih i budućih političkih i društvenih snaga koje su ukorijenjene u prevladanim jugoslavenskim i komunističkim idejama i strukturama ili koje bi takve ideje i strukture mogle instrumentalizirati za određene političke ciljeve protivne interesima Republike Hrvatske.

U Zagrebu, 23. kolovoza 2020.