Na 16. sjednici Hrvatskoga sabora raspravljano je o Konačnom prijedlogu Zakona o medicinskom postupku prekida trudnoće Kluba zastupnika SDP-a. Prijedlog predviđa “pravo žene na samoodređenje i slobodno odlučivanje o rađanju djece”. Rok za pobačaj na zahtjev povećao bi se s 10 na 12 tjedana od začeća, te bi maloljetnice od 16 do 18 godina mogle podnijeti zahtjev za prekid trudnoće bez suglasnosti roditelja. Prijedlog također sadrži odredbe po kojima troškove pobačaja, sterilizacije i kontracepcije u cijelosti snosi HZZO, te uvođenje obveze rada liječnika bez priziva savjesti u bolnicama i klinikama.
Potrebno je istaknuti da pobačaj kao ljudsko pravo ne postoji, to je jasno izrekla Europska komisija za ljudska prava 1977. godine naglasivši da se pobačaj ne može smatrati ljudskim pravom zaštićenim Europskom Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (EKLJP). Također, ni jedan dokument UN-a ne priznaje pravo na pobačaj. Ono što postoji je nastojanje određenih međunarodnih odbora, NGO-a i aktivista da svojim lobiranjem stvore običajno pravo. Važno je prepoznati da ta tijela djeluju ‘ultra vires’, tj. da nemaju moć mijenjati bit ugovora i stvarati nove obveze, te da njihova tumačenja moramo odlučno odbaciti kao lažna. S druge strane, postoji pravo na život, koje je iznad svakog drugog prava. Ustav RH u čl. 21. propisuje da svako ljudsko biće ima pravo na život, i ako tome pridodamo kao drugu premisu znanstvenu činjenicu da je ljudski život kontinuum koji započinje začećem, konkluzija je jasna – nerođeni i rođeni ljudi imaju intrinzično i nepovredivo pravo na život. Isto indirektno potvrđuju UN-ova Opća deklaracija o ljudskim pravima, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, EKLJP, Konvencija o pravima djeteta, Američka konvencija o ljudskim pravima (1969., tzv. Pakt iz San Josea) i drugi međunarodni dokumenti. Predložena odredba da maloljetna osoba abortira bez suglasnosti roditelja predstavlja suptilni napad na obitelj, temeljnu društvu instituciju, jer prema Obiteljskom zakonu roditelji su prvi dužni brinuti i uzdržavati svoje maloljetno dijete. Potencijalno povećanje roka za pobačaj na zahtjev samo povećava nepravednost i nemoralnost tog zahvata, jer se u našem društvu sve češće mogu čuti glasovi medicinske struke koji upozoravaju da nerođeno dijete već u tom periodu osjeća bol. Obzirom na prijedlog za ograničavanjem prava na priziv savjesti, potrebno je naglasiti da je to pravni institut utemeljen za vrijeme Nürnberških procesa. Ono je odluka pojedinca, a ne institucija, da odbije izvršiti neku obvezu koju mu nameće sustav, jer se izvršavanje protivi etičkim, moralnim ili vjerskim uvjerenjima – tj. savjesti te osobe. Uređeno je UN –ovom Općom deklaracijom, EKLJP-om, te domaćim Zakonom o liječništvu i Zakonom o sestrinstvu.
Zaključno, ističemo da Konačni prijedlog nije usklađen s kulturološkim i ustavnopravnim osobitostima hrvatskoga društva jer prenosi pravne relikte propalog totalitarističkog režima. Apeliramo na sve institucije i pojedince u Hrvatskoj, da ne zaborave pouke iz nedavne povijesti, kada su određeni pojedinci u zločinačkim totalitarističkim sustavima sebi uzimali pravo određivati koji „život nije dostojan življenja”.
