- Primjećujemo fenomen sve većeg pritiska na zemlje s konzervativnim vrijednostima – u posebno osjetljivom području, kao što su propisi o pobačaju.
- Mehanizam Univerzalnog periodičnog pregleda (UPR) UN-a, unatoč svojim neutralnim pretpostavkama, postaje alat za vršenje pritiska na konzervativne zemlje, posebno na liberalizaciju zakona o pobačaju, uglavnom od strane male skupine zapadnih zemalja, npr. Islanda, koji prednjači u davanju preporuka o pobačaju.
- Tijela UN-a, poput Odbora za ljudska prava ili Odbora za uklanjanje diskriminacije nad ženama, proširuju tumačenje međunarodnih ugovora (npr. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena), unatoč nedostatku odredbi o „pravu na pobačaj“, vršeći pritisak na države protiv njihovih suverenih odluka.
- Djelomična liberalizacija zakona o pobačaju u zemljama poput Irske i Argentine nije okončala pritisak, već je dovela do eskalacije zahtjeva međunarodne zajednice, npr. za ukidanjem klauzula o savjesti ili potpunom dekriminalizacijom pobačaja, ignorirajući volju javnosti.
„Najsveobuhvatniji čin ubojstva koji se danas može primijetiti usmjeren je protiv nerođene djece. Za očekivati je da će ovaj fenomen, koji za pojedinca stvara osjećaj veće sigurnosti u određenom načinu života, igrati ulogu u demografskoj politici. Jednako je lako osjetiti ponovno otkrivanje vrlo stare znanosti o politici depopulacije (…).“ – E. Jünger “Radnik” (1932.)
Moderni sustav ljudskih prava, izgrađen oko mehanizama Ujedinjenih naroda, trebao bi biti prostor za dijalog i međusobno poštovanje suvereniteta država. No svjedočimo rastućem pritisku na zemlje s konzervativnim vrijednostima – u posebno osjetljivom području, kao što su propisi o pobačaju. Jedan od glavnih alata tog pritiska je Univerzalni periodični pregled (UPR), mehanizam za pregled ljudskih prava u kojem države jedna drugu ocjenjuju i preporučuju promjene.
Iako propisi o pobačaju čine tek dio svih preporuka, iznenađujuće snažan utjecaj nekoliko zemalja – posebno sa Zapada – znači da simbolične zakonske promjene (ili njihov nedostatak) u konzervativnim zemljama postaju izgovor za daljnji pritisak i zahtjeve za sve radikalnijom liberalizacijom.
Univerzalni periodični pregled – multilateralni kontrolni alat s potencijalom miješanja u suverenitet
Univerzalni periodični pregled (UPR) službeni je mehanizam UN-a koji periodično procjenjuje stanje ljudskih prava u svakoj državi članici, otprilike svake četiri do pet godina. Zakonom, države imaju pravo i obvezu prihvatiti ili odbiti preporuke koje im dostave druge zemlje. Ova naizgled transparentna i suradnička metoda praćenja trebala bi dati poticaj za poboljšanje zaštite ljudskih prava.
Međutim, analiza podataka iz pojedinačnih UPR ciklusa pokazuje da iako se teme tzv. seksualnih i reproduktivnih prava (SRHR) rijetko pojavljuju u UPR preporukama – samo u djelićima postotka (manje od 1% preporuka odnosi se na pobačaj, a oko 4% na pitanja seksualne orijentacije i rodnog identiteta), zapravo je naglasak na liberalizaciji koncentriran i vrlo jasan.
Primjer Islanda, koji je sam po sebi činio 21% preporuka za pobačaj u trećem ciklusu UPR-a (2017.-2022.) i 28% u četvrtom ciklusu (2022.-2027.), ilustrira kako čak i jedan aktivni sudionik u ovom sustavu može stvoriti globalnu točku pritiska. Nasuprot tome, više od 160 od ukupno 193 zemlje uopće nije podnijelo preporuke za pobačaj, što pokazuje da globalni pritisak nije rezultat jedinstvenog konsenzusa, već rezultat manjine zemalja koje promiču liberalne standarde.
Stoga je vrijedno shvatiti UPR ne samo kao alat za dijalog i podršku, već i kao potencijalno polje ideološke borbe, gdje simbolične pravne reforme postaju polazište za trajni pritisak međunarodnih organizacija i država sa specifičnim ciljevima.
Međunarodni ugovori i njihova tumačenja – kad šutnja govori više od riječi
Pozivanje ugovornih tijela UN-a, poput Odbora za ljudska prava (HRC), Odbora za uklanjanje diskriminacije žena (CEDAW) ili Odbora za ekonomska, socijalna i kulturna prava (CESCR), na pravne osnove za liberalizaciju zakona o pobačaju zahtijeva kritičku analizu. Tekstovi ključnih konvencija, poput Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (ICCPR) i Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW), ne utvrđuju izričito „pravo na pobačaj“ niti reguliraju pitanje tzv. spolnog identiteta. Članak 6. ICCPR-a govori o pravu na život, a članak 12. CEDAW-a odnosi se na pravo na zdravlje, ali ne spominju nužno pobačaj ili seksualna i reproduktivna prava (koja prochoice lobi shvaća kao obuhvaćanje „prava na pobačaj“ koje zapravo ne postoji u međunarodnom pravu).
Ipak, od 1990-ih, ugovorna tijela počela su široko tumačiti ove odredbe, dodjeljujući im obvezu liberalizacije zakona o pobačaju. Primjeri uključuju intervencije protiv Kolumbije i Perua. Ovo je klasičan primjer pretjeranog tumačenja zakona, gdje tijela – bez ikakvog potencijalnog mandata za stvaranje takvih normi – u praksi vrše pritisak na države da provedu specifične socijalne i pravne politike.
Ovo pomicanje granica ugovora, često bez sudjelovanja međunarodne zajednice u obliku pregovora ili ratifikacije, postalo je ključni instrument za vršenje pritiska. Stoga nastaje paradoks: ugovori formalno ne govore ništa o „pravu na pobačaj“, no postupci i preporuke koje iz njih proizlaze u nekim se krugovima tretiraju kao obvezujući standardi koji se moraju provoditi unatoč domaćim demokratskim odlukama. Važno je napomenuti da mnoge države te preporuke smatraju izrazom međunarodne obveze, iako nikada nisu usvojene kao dio samog procesa ratifikacije i predstavljaju samo tzv. meko pravo.
Liberalizacija kao vrata za stalni pritisak
Slučajevi zemalja poput Irske, Argentine, Kolumbije i Poljske ilustriraju kako ovaj mehanizam funkcionira. U Irskoj, slučaj Mellet protiv Irske iz 2016. pokazao je da čak ni djelomična liberalizacija zakona o pobačaju, uvedena Zakonom iz 2013., koji je dopuštao pobačaj u slučajevima opasnih po život majke, ne okončava stvar. Žena koja je saznala za nepovratni defekt svog djeteta otputovala je u inozemstvo kako bi obavila pobačaj. Odbor UN-a za ljudska prava smatrao je to kršenjem ljudskih prava, a odluka vlade o liberalizaciji zakona nije okončala pritisak – naprotiv, postala je poziv na daljnji pritisak.
U Argentini, koja je 2021. legalizirala pobačaj do 14 tjedana trudnoće, priča ne završava postignutom liberalizacijom. Već 2022. UN je ponovno zagovarao ukidanje klauzula o savjesti – zakonskog prava medicinskog osoblja da odbije sudjelovanje u pobačajima iz etičkih razloga – i ukidanje drugih postupaka koji su ometali pristup postupku. Dakle, ustupci su se tretirali kao puke faze, nakon čega je uslijedio val novih očekivanja.
Slična je situacija u Kolumbiji i Peruu – zemljama koje su doživjele djelomičnu liberalizaciju, ali su i dalje pod pritiskom da ukinu sva ograničenja, čak i proceduralna ili ona koja proizlaze iz prava savjesti. Dakle, umjesto da donesu mir i stabilnost, reforme aktiviraju mehanizme daljnjeg pritiska i eskalacije.
Poljska kao jasan primjer djelovanja međunarodnog mehanizma pritiska
Poljska, zemlja s jasno izraženim društvenim stavom prema zaštiti života, postala je žrtvom intenzivnog pritiska, posebno nakon presude Ustavnog suda (K 1/20) iz 2020. godine u vezi s planiranjem obitelji, zaštitom ljudskog fetusa i uvjetima za dopuštenost prekida trudnoće.
Unatoč jasnim političkim i društvenim razmatranjima, CEDAW je pokrenuo postupak u kojem je utvrdio da poljski zakon krši konvenciju i ocijenio ga „okrutnim i ponižavajućim“. U sljedećem ciklusu UPR-a za 2022. – 2027., Poljska je primila ukupno 17 preporuka u vezi sa spolnim i reproduktivnim zdravljem – uključujući one koje se odnose na potpunu dekriminalizaciju pobačaja, univerzalni pristup pobačaju lijekovima i ukidanje klauzule savjesti.
U međuvremenu, ankete pokazuju da je javna podrška potpunoj liberalizaciji pobačaja isključivo iz razloga što žena ne želi dijete približno 18% (podaci za 2023.), što znači da se vanjski pritisci često suprotstavljaju demokratskom mandatu i volji građana. Ovo je tipičan primjer mehanizma u kojem konzervativniji korak od očekivanog od strane međunarodnih institucija pokreće lavinu daljnjih zahtjeva i pritisaka.
Pobačaj – ideološki narativ prikriven kao zaštita javnog zdravlja?
Organizacije poput WHO-a i Instituta Guttmacher procjenjuju da se svake godine u svijetu dogodi otprilike 73 milijuna ilegalnih pobačaja, što rezultira značajnim brojem smrtnih slučajeva majki i ozbiljnim komplikacijama, posebno u zemljama s nerazvijenom zdravstvenom skrbi. U kontekstu rasprava o pobačaju, ključno je pitanje njegovog utjecaja na javno zdravlje. Međutim, ključno pitanje ovdje nije samo legalnost samog pobačaja, već i širi pristup zdravstvenoj skrbi općenito, posebno perinatalnoj skrbi. Vrijedi napomenuti da razne organizacije često koriste promjene zakona o pobačaju kao element ideološke politike, a ne nužno kao odgovor na stvarne zdravstvene probleme.
Sažetak i preporuke
Mehanizam UPR-a zamišljen je kao forum za razmjenu dobrih praksi i mirno promišljanje o stanju ljudskih prava. U teoriji, to je ravnopravan alat, oslobođen pritiska i ideološke agende. Međutim, u praksi sve više postaje sredstvo za ideološki pritisak, pri čemu ga pojedine države koriste za izvoz vlastitih pravnih rješenja, često bez potpore međunarodnih ugovora. Nadalje, liberalizacija propisa – posebno u području tzv. seksualnih i reproduktivnih prava – ne završava raspravu, već je intenzivira. UPR tada postaje arena za sljedeću fazu pregovora: sljedeći ciklusi donose još dalekosežnije zahtjeve, bez obzira na razinu prethodnih reformi ili lokalnog društvenog konsenzusa. Stoga su edukacija i objašnjenje mehanizma UPR-a ključni – demonstriranje javnosti i donositeljima odluka složenog sustava multilateralnog nadzora, objašnjavanje kako i tko formulira preporuke te kakve posljedice mogu imati za nacionalno pravo.
Međutim, ako UPR želi zadržati svoju vjerodostojnost i konstruktivnu ulogu u međunarodnom sustavu, potrebno je razmotriti nekoliko ključnih promjena:
Načelo proporcionalnosti i tematske ravnoteže – preporuke bi trebale sadržavati stvarni opseg kršenja ljudskih prava, a ne određene ideološke zahtjeve. Teme kojima nedostaje jedinstvena definicija u međunarodnom pravu (npr. tzv. pravo na pobačaj) treba tretirati s dužnim oprezom.
Veći naglasak na konsenzusu o ugovorima – sustav UN-a ne bi trebao ići dalje od formalnih sporazuma država stranaka. Tumačenja stručnih odbora (CEDAW, HRC) ne mogu imati isti autoritet kao i sam tekst ugovora.
Dobrovoljne i transparentne preporuke – svaka preporuka treba biti jasno označena kao politički prijedlog, a ne tumačenje ugovorne obveze. Države bi trebale imati priliku prigovoriti na pokušaje reinterpretacije ugovornog prava na način koji nije dogovoren.
Mehanizam za zatvaranje ciklusa – zemlja koja ispunjava određene, jasno definirane kriterije (npr. u smislu osnovne zdravstvene skrbi, prava na informacije, pristupa psihološkoj podršci i perinatalne skrbi) trebala bi moći formalno završiti tematski ciklus – kako bi se izbjegao stalni pritisak i ponovljene preporuke ideološke prirode.
Ako UPR treba služiti općem dobru, a ne geopolitičkim ili kulturnim interesima određenih skupina država, potrebna je hrabrost da se mehanizam vrati njegovim izvornim pretpostavkama: poštovanju suvereniteta, pravnom pluralizmu i istinskom dijalogu među narodima, a ne samo ideološkom izvozu jedne vizije „napretka“, što zapravo predstavlja krajnje lijevu političku agendu.
Institut Ordo Iuris dosljedno brani načelo da pobačaj nije međunarodno pravo, a pokušaji uvođenja ove prakse u uspostavljeni sustav ljudskih prava, koji krši najosnovnije pravo, pravo na život, neprihvatljivi su.
