Ordo Iuris

Sloboda vjeroispovijesti na udaru

Kršćani u Hrvatskoj opet doživljavaju diskriminaciju u vrijeme iščekivanja svojih najvećih svetkovina i blagdana.

Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske donio je 27. studenog 2020. Odluku o nužnim epidemiološkim mjerama kojima se ograničavaju okupljanja i uvode druge nužne epidemiološke mjere i preporuke radi sprječavanja prijenosa bolesti COVID-19 putem okupljanja koja je stupila na snagu 28. studenog 2020. i važit će do  21. prosinca 2020. godine.

Ovdje nećemo ulaziti u analizu legitimnosti, odnosno legalnosti postojanja i djelovanja Stožera i njihovih dosadašnjih odluka, odnosno problematičnih pravno-političkih poteza Vlade za vrijeme pandemije koronavirusa, a o čemu su pisali brojni pravni stručnjaci.

Isto tako, ovdje neće biti riječi o Odluci Ustavnog suda glede mjera Stožera, jer unatoč uvriježenom mišljenju, Ustavni sud nije potvrdio mnoge njihove odluke, o njima nije ni raspravljao, već ih je odbacio zbog formalnopravnog nedostataka prijedloga za ocjenu ustavnosti i zakonitosti.

U ovom članku želimo ukazati na nove pojave kršenje pravnog poretka RH od strane Stožera, i to u najočitijem primjeru, ograničavanju slobode vjeroispovijesti.

Naime, najnovijom Odlukom Stožera zabranjeno je održavanja svih javnih događanja i okupljanja na kojima je prisutno više od 25 osoba na jednom mjestu, uključujući i bogoslužja. U bogomoljama, za vrijeme bogoslužja, smije boraviti maksimalno 25 ljudi, bez obzira na njihovu površinu, tj. kvadraturu i činjenicu da za vrijeme vjerskih obreda ne postoji verbalna i fizička komunikacija među vjernicima. Usporedbe radi, u tramvaju i autobusu se istovremeno može voziti, 30 40 ili čak više ljudi.

Odgovorni kao da su zaboravili na članak 40. Ustava Republike Hrvatske koji „jamči slobodu savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja svim ljudima” i članak 41. Ustava RH koji daje slobodu vjerskim zajednicama da  “u skladu sa zakonom, javno obavljaju vjerske obrede” te “u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države”. Nadalje i najvažnije, čl. 17. Ustava RH pruža maksimalnu zaštitu slobode misli, savjesti i vjeroispovijedi određujući da se iste niti u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države ne smiju ograničiti.

Važno je napomenuti da, iako se službeno radi o epidemiji svjetskih razmjera, u Hrvatskoj nije proglašena prirodna nepogoda, stoga nije bilo mjesta primjeni članka 17. Ustava RH[1]. Naša vlast i zakonodavci išli su linijom manjeg otpora i primijenili su članak 16. Ustava RH u kojem stoji „da se slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje, te da svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju“.

Stoga, postavlja se pitanje zašto broj vjernika u vjerskim prostorima nije određen u skladu s fizičkom veličinom prostora? Uzimajući u obzir činjenicu da crkve i druge bogomolje dosad nisu bili izvori i žarišta zaraze, pitamo se na kojim je logičkim, iskustvenim i znanstvenim pretpostavkama odlučeno da se opisane mjere na opisani način primjenjuju na crkve i druge bogomolje?

Država nema pravnu moć zabraniti javna bogoslužja, niti ograničiti njeno vršenje, jer je ono izvan njezine nadležnosti. Uostalom, postulat modernog sekularnog društva u kojem živimo jest odvojenost (obostrana) Crkve i Države.

Navedene mjere ne samo da su nerazmjerne, nego su i diskriminatorne, jer je Stožer bogoslužja podveo pod općenitu kategoriju okupljanja, poput kina i kazališta, ali potonjima nije postavio fiksna brojčana ograničenja.

Kao građani koji živimo u demokraciji ne smijemo dopustiti ovakvo kršenje osnovnih ljudskih i ustavnih prava, nego ista moramo braniti svim legitimnim pravnim sredstvima. Primjere za borbu možemo naći u SAD-u, gdje je prošlog tjedna Vrhovni sud SAD-a zabranio guverneru države New York Andrew Cuomo-u provođenje ograničenja broja vjernika u crkvama i sinagogama na područjima pogođenim pandemijom, i to nakon tužbe koju su podnijele određene vjerske skupine. Ili primjer Francuske, u kojoj su se katoličke udruge i biskupi putem pravnih instrumenata izborili za odluku u kojoj je Državno vijeće (Conseil d’État), naložilo vladi da u roku od tri dana preispita svoju uredbu po kojoj se u crkvama može okupiti najviše 30 ljudi.

Ovim putem, kao pravnici apeliramo na hrvatsku Vladu da uspostavi vladavinu pravu, u kojoj će postojati jasna trodioba vlasti, nedvosmislena procedura donošenja zakona i podzakonskih akata, te njihova transparentna primjena u korist građana, a ne na njihovu štetu.

U Zagrebu, 01. prosinca 2020. god.


[1] St.1. „U doba ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti države,  te velikih prirodnih nepogoda pojedine slobode i prava zajamčena Ustavom mogu se ograničiti. O tome odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom svih zastupnika, a ako se Hrvatski saborne može sastati, na prijedlog Vlade, i uz supotpis predsjednika Vlade, predsjednik Republike.“ St.2. „Opseg ograničenja mora biti primjeren naravi pogibelji, a za posljedicu ne može imati nejednakost osoba s  obzirom  na  rasu,  boju  kože,  spol,  jezik,  vjeru,  nacionalno ili  socijalno podrijetlo.“ St.3 „Niti u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države ne može se ograničiti primjena odredbi ovoga Ustava o pravu na život, zabrani mučenja, surovog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, o  pravnoj  određenosti  kažnjivih  djela  i  kazni,  te  o  slobodi  misli,  savjesti  i vjeroispovijedi.“

Sloboda-vjeroispovijesti-na-udaru